Neka se stvari i dalje raspadaju…

Ako na jedan mali trenutak zastanemo i skrenemo pogled s velikih problema naše države (Vlatka Pokos nema za novu majicu) i pjesama tipa “Jer još trava nije nikla tamo gdje je stala moja štikla” ili “Minus i plus, k’o Amer i Rus“, shvatit ćemo koliko je naša underground scena izbacila bendove koji su jednostavno morali nešto napraviti.

Iako je dosta njih bilo prebrzopleto i nestrpljivo, ili ih starci šibaju po guzi da se napokon prime konkretnog posla, određeni broj napokon je shvatio da nije dovoljno napraviti kopiju 11 milijuna američkih bendova.

Zagrebački Things Fall Apart u svoju verziju screamo/hardcorea ubacili su nešto posebno, nešto specifično za ove prostore, i danas mogu ponosno pogledati na svoj album – “Humanism“.

Šest godina traženja idealne postave, ‘tandrkanje’ po Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj, dovelo je Luku, Maria, Karla, Damjana i Dominika do trenutka kada su napokon imali prilike nekoliko tjedana provesti u varaždinskom Hardwood studiju i izdati album, pod uvjetima da ovaj put, nadajmo se, neće baš svaki primjerak morati pokloniti i podijeliti.

Spustimo li se na domaću razinu, snimili su album koji mi se skroz sviđa, a čak i ako gledamo malo šire, ovo je definitivno jedna specifična i puno zanimljivija ploča od hrpetine prekooceanskih tinejdžerskih sranja, koja ni kriva ni dužna postaju veliki hitovi (naravno, ni njih se ne smije generalizirati).

“Humanism” čini 10 pjesama koje su dovele hardcore žestinu do jedne prirodne granice, bez pretjerivanja s napumpavanjem i nabrijavanjem, jedno indie emo pjevanje koje je ostalo na super razmeđi između pjevanja i deranja (i jedno i drugo je nekako na pola), s vriskovima, nekoliko recitacija i nekoliko dubokog ‘growlanja’, koje mi je definitivno najslabije i malo nepotrebno.

Nakon kratkog akustičnog uvoda “Flora and Fauna“, emo-rock stvar “Safe” najbolje je prikazala bend u njihovoj slušljivoj ludosti i prostoru kojeg su pokrili negdje između starih emo bendova kao Glassjaw, pa sporijeg hardcorea Poison The Wella i odličnih gitara, fill-inova i ukrasa kakvi krase Underoath i komercijalni Lostprophets.

“We Kill to Live, Still We Never Feel Alive” i “Sleep in the Debris” ponajbolji su dijelovi albuma jer su iskristalizirali, za naše prilike, odličan zvuk i odmak od izlizanog metalcore stila.

Srednji tempo “So Untouchable” prikazuje čvrstinu, melodije i sve što gitara u ovom stilu može donijeti. One su se najbolje pokazale na raznolikoj “How the West Won Us“, koja osim laganog interludea ima i core klimaks pri kraju, a sedmominutna “I Found You in the Open Seas” je pokrila sve od ovog benda. Dinamična, s puno prekida, laganih dijelova, recitacija i vriskova. Napokon dobro zatvoren album, što već čekam kao ozebli sunce.

Naravno da se u cijelu priču treba nekako ugurati i činjenica da mi je drago da je napokon netko napravio album jednostavne mjuze, koja je ispala zanimljiva bez muzičkog pretjerivanja, i da i ovo nije ni savršeno ni lišeno aranžmanskih propusta. Ali sve skupa je odlično upakirano, iskreno i emotivno.

Već je polako bilo čudno da pokraj tolikih bendova samo nekolicina ima nešto konkretno snimljeno, a sada Things Fall Apart dižu letvicu za ostale pa svim slušateljima može biti drago što u ovakvoj glazbi ne vladaju ista pravila za uspjeh, kakva vladaju među zabavnjacima naše sirote estrade. Nek’ se stvari i dalje raspadaju…