Neinovativan ‘homage’ korijenima

Sedam je dugih godina prošlo od posljednjeg albuma britanskog Benedictiona, “Organised Chaos”, sedam godina pauze nakon koje se, logično, očekivao inovativan, beskompromisno agresivan death metal album. I zaista, agresija je još uvijek osnovni element zvuka, no od očekivane inovativnosti ni traga.

Ono što “Killing Music” (izraz koji se može koristiti kao svojevrstan sinonim za death metal) donosi je više od 45 minuta ‘old school death’ zvuka, koji nije ništa što se već nije čulo. Srećom, razlika između neinovativnosti i dosade je velika.

Album donosi 12 pjesama te dvije bonus stvari, koje su rađene s poštovanjem prema izvornom zvuku i koje predstavljaju najzanimljiviji dio albuma. Prva od njih, “Seeing Through My Eyes“, cover je Broken Bonesa, dok je “Largactyl” cover legendarnog Amebixa.

Ne samo da se u ovim pjesmama Benediction vraća korijenima death metala, zbog čega je jasno osjetan punk i crust utjecaj, već je to slučaj s albumom u cjelini.

Nakon kraćeg, simfoničnog uvoda, druga pjesma “The Grey Man” započinje potmulom distorzijom i klasičnim crust bubnjanjem, međutim nakon samo minute dolazi se do najvećeg nedostatka ovog albuma, a to je vokalna interpretacija.

Čini se kako se pjevanje Davea Hunta, kojemu je ovo drugi album s Benedictionom, uvijek bolje uklapalo u glazbu preostala dva njegova benda, poznatijeg Anaal Natrakha i nešto manje Mistressa. Na ovom je albumu, više nego je to bio slučaj na prethodniku mu iz 2001. godine, očito kako bi Huntov, počesto neuvjerljiv, growl više odgovarao kakvom crust ili grindcore bendu.

“They Must Die Screaming” pjesma je koja najviše ‘ulazi u uho’, zahvaljujući čitavom nizu odličnih gitarističkih riffova, a osim toga sadrži i jedne od najboljih blast beatova, kojih, usput rečeno, i nema mnogo.

Od ostalih pjesama vrijedi izdvojiti “Wripping with Disgust“, zbog upečatljivo agresivnih gitara, te “Immaculate Facade” s tehnički savršeno dorađenim bubnjanjem, uvijek ambicioznog Neila Huttona (Warmaster).

“Killing Music” nije album koji će promijeniti metal scenu, no nije ni album koji se može okarakterizirati kao bezvrijedan, čemu pridonosi i solidna produkcija te tekstovi, koji su u određenoj mjeri uvijek naginjali grindcoreu.

Benediction je i na ovom albumu, kao i uvijek, bend čiji zvuk odiše kombinacijom tehnike i agresivnosti, no bez brutalnosti.

Navjeća vrijednost albuma leži u činjenici kako je on svojevrstan ‘homage’ korijenima i bendovima koji su izvršili velik utjecaj na (rani) Benediction, čiji najbolji, štoviše legendarni album, do nekog narednog, razrađenijeg izdanja ostaje, po meni, debi “Subconscious Terror” iz 1990. godine, s nenadmašnim Barneyem Greenwayom (Napalm Death) kao vokalom.