Neil Young kao iz mladih dana

    3050

    Neil Young

    Living With War

    Datum izdanja: 08.05.2006.

    Izdavač: Reprise / Dancing Bear

    Žanr: Country

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. After The Garden
    2. Living With War
    3. The Restless Consumer
    4. Shock And Awe
    5. Families
    6. Flags Of Freedom
    7. Let’s Impeach The President
    8. Lookin’ For A Leader
    9. Roger And Out
    10. America The Beautiful

    Novi, politički angažiran album “Living With War” nastao je za dva tjedna u Los Angelesu, a svih 10 pjesama Neil Young je u potpunosti posvetio ne samo kritici politike, već i same osobe američkog predsjednika Georga W. Busha.

    Protestne pjesme i protestni albumi ponovno su u modi. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pripadale su folk izričaju (naravno, nemoguće je ne spomenuti pjesme Boba Dylana), no svoj veliki rock comeback doživjele su upravo zahvaljujući vanjskoj politici sadašnjeg predsjednika SAD-a Georga W. Busha, a osobito njegovom vojnom intervencijom u Iraku.

    Pearl Jam (koji su čak i surađivali s Youngom na “Mirror Ball” 1995.), Green Day, Conor ‘Bright Eyes’ Oberst, Keb’ Mo’, Robert Cray samo su neki koji su odlučili pjesmom utjecati na politički život svojih sunarodnjaka. Pa čak je i posljednji album Brucea Springsteena – tribute album velikom mentoru protestnih pjesama – Peteu Seegeru – premda se više bazira na njegovoj folk ostavštini, nego na protestnim pjesmama.

    Neilu Youngu političko djelovanje nije strano, aktivan je bio i za vrijeme mirovnih marševa 60-tih i 70-tih, Woodstocka, rata u Vijetnamu, Nixonove ostavke, braneći stihovima i gitarom neke moralne vrijednosti, pravdu i mir, ukazujući na promašenost i besmislenost političkog djelovanja.

    Muziku podržava

    1970. u studenskim nemirima na Sveučilištu Kent, četvero studenata izgubilo je život, a Neil Young zatvorio se u studio skupa s Crosbyjem, Stillsom & Nashom, te radio-postajama isporučio pjesmu “Ohio”. 2001, nakon 11. rujna napisao je “Let’s Roll”, pjesmu o putnicima četvrtog aviona koji su preoteli oteti avion i srušili se negdje u Pennsylvaniji, a 2003. briljirao je “Greendaleom”, albumom-filmom o obitelji nespremnoj suočiti se s nadolazećim promjenama…

    Istina, nekad davno, poruke politički osviještenih glazbenika puno su teže stizale do onih kojima su bile namijenjene, no danas Neil Young ima Internet na svojoj strani. Puna dva tjedna prije službenog izlaska “LWW” albuma, svih deset pjesama moglo se preslušati na njegovoj službenoj stranici (što je izniman napredak za nekog tko je jednom rekao da mu “puca k. za tehnologiju”).

    Oni koji prate karijeru Neila Younga znaju kako postoje dva Younga: Jedan akustični i jedan električni. Album “Living With War” je električni Young, dakle onaj Young koji se ne zamara uvježbavanjem (sve pjesme su odsvirane od prve nakon što ih je predstavio bendu) i savršenom produkcijom pjesama, onaj Young iz kojeg brutalno iskreno frcaju riječi (povremeno prenaivne i prejednostavne) koje poput strelica točno pogađaju svaku metu praćene njegovim klasičnim riffovima izgrađenima na tri-četiri akorda, sirovim distorzijama, grubim solažama i, jasno, onim najupečatljivijim – Youngovim falsetto pjevanjem.

    Nema mnogo filozofije i planiranja na albumu gdje uz Neil Younga sviraju Chad Cromwell (bubnjevi), Rick Rosas (bas) dok se kao gosti pojavljuju Tommy Bray na trubi i zbor od cijelih sto članova. Snimljen je impulzivno, a Youngova ljutnja, gnjev i bijes predstavit će Irak kao novi Vijetnam evocirajući iste slike kao između 1965. i 1973: U “Flags Of Freedom” mlada će djevojka gledati odlazak svog brata u rat, on će razmišljati o svojoj obitelji u “Families“, a truba Tommyja Braya pozdravit će u “Shock And Awe” njegov povratak kući u drvenom sanduku prekrivenim američkom zastavom.

    Pjesma “Let’s Impeach The President” podigla je prašinu samim svojim naslovom, a nakon što je objavljena iskreno se nadam da ju Neil Young neće odabrati kao singl za ovaj album, jer ne vjerujem da će ju baš sve radijske postaje odlučiti emitirati. Glazbena tema nalik pjesmi “Powderfinger” nabila je na nos predsjedniku Bushu apsolutno sve što je mogla: Od poznanstva s Al-Qaidom, rata u Afganistanu, Iraku, katastrofe New Orleansa upotpunivši dojam snimkama Bushovih govora (od klasika kako Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje, pa sve do nekih ne toliko poznatih bravura) između kojih Young pjeva Flip/Flop (neprevodiva igra riječima, kod nas bi najprikladniji izraz bio ‘proser’).

    Nakon što Young kaže sve što je imao za reći, na scenu stupa zbor s klasikom “America The Beautiful“. Nipošto ironično, nipošto s podsmjehom, nema gitara, nema glazbene pratnje, već samo njihovi glasovi i vjera u neko bolje američko sutra.

    Naravno, naći će se netko tko će pripomenuti kako je Neil Young Kanađanin. Naravno, ali više od 40 godina živi u SAD-u, obogaćuje njihovu kulturnu baštinu, puni njihov državni proračun, a kao Kanađanin učinio je za SAD, kao i za sve potlačene Amerikance, više od bilo kojeg političara i diplomata iz Washingtona.

    Muziku podržava