Neartikulirani i teško podnošljivi kaos

Ovo je doista previše. Kada će već jednom ti američki bendovi shvatiti da je vrijeme da nas prestanu zatrpavati kojekakvim kvazi metal radovima, kojima su oni nadjenuli ime ‘metalcore’. Kada će im postati jasno da je velika većina njih ili debelo zakasnila ili nije iskazala dovoljnu količinu kvalitete da bi bila prepoznata u vremenima kada je taj pravac bio na vrhuncu svoje moći. To očito nije jasno niti ekipi iz Atlante, koja djeluje pod imenom Norma Jean.

Praktički najvažnija novost između lanjskog “O’ God The Aftermath” i novog “Redeemer” albuma je ta da imaju novog pjevača; Cory Brandona. Ostalo je uglavnom ili potpuno isto. I on urla kao da ga netko tuče, i izražava se kroz gomiletinu neartikuliranih, nekontroliranih tonova. No, to nije svo zlo ovog albuma.

Tu je i totalna gitaristička disharmonija, nepovezani ritmovi, bjesomučno, nerezonsko lupanje u bubnjeve, s tek pokojom melodijom i harmonijom i rijetkim vokalnim ‘čišćenjem’ i ritmičkim smirivanjem. Prosto neslušljivo.

Među jedanaest pjesama, prilikom prvog preslušavanja, nisam uspio razabrati niti jednu koja bi ostavila makar i minimalan pozitivni dojam. Isprva sam mislio da se radi o mojem lošem danu, pa sam isto pokušao u još nekoliko navrata kasnije, no, rezultat je uvijek bio isti. Ništa novo, ništa što nisam čuo, što je i najmanje bitno, ali zato gotovo ništa dobro.

Kažem gotovo, jer ipak sam, nakon desetak slušanja, uspio razabrati par naslova koji nisu totalna koma, i to ne zahvaljujući kompletnoj izvedbi, nego kraćim pozivitnijim dijelićima.

A to su “A Small Spark vs. A Great Forest“, pjesma koja barem u uvodu nudi nešto više teatralnosti, a kasnije i pokoju zgodniju melodiju, zatim “Songs Sound Much Sadder“, u kojoj monotoniju razbijaju povremeni clean vokali i hevijanerskije gitare, “Like Swimming Circles” ima najviše tečnosti i srednjih ritmova, te “No Passenger: No Parasite“, koja sadrži malo utjecaja modernijih rock ideja, te višeglasja i jasnijih gitara.

Ustvari, kada bi se spojili bolji dijelovi iz tih kompozicija, možda bi dobili jednu vrlo dobru. Istina, ima još naslova iz kojih bi se mogao izvući pokoji kvalitetniji individualni segment, ali, to bi ipak bilo previše naporno i za analizu, a istovremeno i za njezino čitanje.

Ipak, moraju se pohvaliti dvije stvari. A to je poprilično kvalitetna produkcija (Ross Robinson), te Coryjeve glasnice, koje su, barem se nadam, uspjele do kraja izdržati tolike napore i pravo je čudo ako se nisu užarile do maksimuma od tolikog urlanja.

Usprkos svemu, ne treba sumnjati da će ovaj album imati svoje fanove, jer, teško je vjerovati da se CM prihvatila njegove distribucije, a da prije toga nije napravila brdo analiza. Koliko su one bile ili će biti točne, pokazat će vrijeme, a u najmanju ruku slijedeći album.