Ne sasvim jasno pokazivanje osobne iskaznice

    830

    Jacky Terrasson

    Mirror

    Datum izdanja: 28.08.2007.

    Izdavač: Blue Note / Dallas Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Caravan
    2. Juvenile
    3. Just a Gigolo
    4. You’ve Got a Friend
    5. Little Red Ribbon
    6. Tragic Mulatto Blues
    7. America the Beautiful
    8. Cherokee
    9. Everything Happens to Me
    10. Mirror
    11. Go Round

    I to se, dakako, jednom moralo dogoditi: nakon što je dogurao do dvoznamenkastog broja albuma snimljenih s raznim sastavima i ubirao poene kod jazz-kritičara, pijanist Jacky Terrason (München, 1966.) snimio je solo album.

    Ništa čudno za čovjeka koji je vrata u jazz karijeru otvorio pobjedom na međunarodnom jazz-pijanističkom natjecanju “Thelonious Monk” 1993. godine, a u međuvremenu sazrio, oformio trio koji se relativno redovito utjelovljuje (s Ugonna Ukegwom na basu i Leonom Parkerom na bubnjevima) i zašao u četrdesete.

    Uvijek tretiran kao veoma pouzdan sideman i jedan od najmlađih sljedbenika kontroverznih ‘mladih lavova’, Terrasson u vrlo nepretencioznom pakiranju donosi 11 skladbi, od čega pet originala.

    Primarno hard-boper i liričar, Terrasson je na “Mirroru” očigledno želio napraviti presjek svih svojih utjecaja. Upravo to se, međutim, nakon 50 minuta slušanja čini dvojbenim. Naime, da je ovo kojim slučajem prvi solo album mladog jazzera, ovakva pokazna karta imala bi pun smisao: no kako Terrasson iza sebe ima brojnu diskografiju i iskustvo, nije u potpunosti jasno čemu album koji daleko više nalikuje na pijanistički stilsko-prezentacijski portfolio, negoli na samostalan i autentičan umjetnički rad.

    Muziku podržava

    Ako se već radilo posvetu uzorima, što je sasvim legitimna koncepcija, onda je valjalo sintetizirati iskustva u vlastitoj optici te zorno pokazati kako se ona prelamaju i pokazuju u drukčijoj umjetničkoj osobnosti. Čini se kako Terrassonove solo ambicije, nažalost, sežu tek dotle da se svima pokaže lista idola i snalaženje u njihovim rješenjima.

    Stoga ćete na ovom disku jasno vidjeti koliko autor cijeni Theloniousa Monka (“Just a Gigolo“, “Little Red Ribbon“), pa Billa Evansa (“Juvenile“, “You’ve Got a Friend“, “Everything Happens to Me“), kako je rastao kao poštovatelj bluesa (“Tragic Mutato Blues“) i bebopa (“Cherokee“) da bi izrastao u izvrsnog tehničara koji podilazi publici pletući jazz oko široj publici omiljenih tema (u ovom slučaju iz “Flintstonesa” u “Juvenile” i “Happy Birthday to You” u “Go Round” – upomoć!, op.a.) Terrasson time, nažalost, široko promašuje metu, jer mu se događa ista stvar kao i na većini prethodnih ostvarenja – svirka je tehnički besprijekorna i veoma estetski p(l)itka, ali bez značajnijeg žiga udarenog na tkivo jazz-svakodnevnice.

    Terrasson, naime, još uvijek daleko više zvuči kao oponašatelj negoli kao posjednik vlastitog, značajno posebnog glasa. Upravo u tome i jest prokletstvo svih super-kompetentnih ‘mladih lavova’: previše vremena utrošenog na akademsko proučavanje historije i sviračkih tehnika, a premalo na iznalaženje vlastite autentičnosti u glazbi.

    Omča koju su sebi i svojim sljedbenicima u epigonstvu oko vrata zavezala braća Marsalis tako guši i Terrassona, koji daje naslutiti kako u prstima i srcu ima baruta – pogotovu u naslovnoj skladbi i obradi “Caravana“, koja kombinira Ellingtona i vrtoglavicu nalik “Bumbarovom letu” Rimski-Korsakova – no jedan autentični krik Alberta Aylera još uvijek donosi više neposrednosti od svega nakupljenog na ovom disku.

    Muziku podržava