Ne posebno bitan album

Hot Hot Heat stvarno znaju ponekad biti prilično iritantni. Uzmimo kao primjer frontmena Stevea Baysa. Ne samo da ima prilično začuđujuću frizuru koje se ni Sideshow Bob iz Simpsonovih ne bi postidio, već (ono što je važnije) on svira klavijature i to čak prilikom nastupa na pozornici. Mislim, zašto kao frontman svirati na pozornici klavijature kad jednostavno možete animirati i opčiniti publiku na druge načine, primjerice skačući i trčeći po pozornici poput Jaggera ili izvijati se poput Stipea.

No dobro, ovdje sam kako bih napisao koju o njihovom novom albumu, a ne da kritiziram njihove nastupe. Tri godine nakon dobro prihvaćenog albuma prvijenca “Hot Hot Heat” se vraćaju na scenu novim studijskim albumom nazvanim “Elevator“. Iako nisam imao prilike dublje doprijeti do srži hvaljenog albuma prethodnika kako bih mogao imati neko čvrsto uporište za usporedbu, priznajem da mi ovaj posljednji i nije naročito dobro sjeo te bih ga proglasio nešto slabijim u odnosu na “Make Up The Break Down”.

Ne znam da li je stvar u meni i mom glazbenom ukusu, ali sam već pomalo zasićen ovih novih bendova koji nam ništa konkretno ne nude, a gladni su svojih tjedan dana glazbene slave. Takav je slučaj i s albumom “Elevator”. Petnaest prilično identičnih skladbi (odstupanja su standardna, malo sporih više bržih stvari) natiskanih u 37 minuta. Ništa osobito, ništa novo.

Ipak, i iz loših materijala se uvijek može izvući ponešto dobro. Sve ovisi kako cijelu situaciju promatrate. Ako kojim slučajem tragate za albumom koji će pomaknuti glazbene granice ispuniti vas u potpunosti i u koji ćete se zaljubiti na prvo slušanje, bojim se da ćete morati tražiti dalje. No, ukoliko tražite album uz koji ćete se ludo provesti s ekipom i koji će vam još zvoniti u ušima dok ćete zbog jutarnjeg mamurluka tumarati k’o zombi onda je ovaj album za vas.