Ne odustaje od mijenjanja svijeta

Čak i pedesetak godina nakon što je započela svoju karijeru, lijepo je čuti kako 67-godišnju Joan Baez i dalje inspiriraju vječne isprepletene muze umjetnosti i politike. Premda se njezin poznati sopran polako pretvara u alt, čuveni falsetto i dalje ostaje netaknut. Pjesme će time samo dobiti na uvjerljivosti izvedbe kakvu je pred kraj života imao pokojni Johnny Cash: vjetar u kosi, kilometri proputovanog makadama, slike burne prošlosti, apsolutno sve je sažeto u ovih deset obrada.

Čuveni buntovnik Steve Earle prihvatio se zanimljivog posla, jer ideja je bila napraviti novi album koji će nositi tradiciju njezinih albuma iz 1960-ih. Njezin zvonki sopran pola je stoljeća zaštitni znak protestnih folk-pjesama, a svi koji su ga ikad čuli složit će se kako tome glasu nije mjestu ovdje na Zemlji.

Prava protuteža tim nebeskim tonovima baš je čvrsto prizemljeni Steve Earle, a čini se kako ima podosta istine u onome da se suprotnosti privlače: na svome posljednjem studijskom albumu (“Dark Chords On A Big Guitar” iz 2003.) Baez je obradila Earlovu “Christmas In Washington”, dvije godine kasnije pjevala je njegovu “Jerusalem” na albumu uživo.

U međuvremenu skupa su pošli na turneju pa se nekako činilo posve logičnim za producenta 24. albuma odabrati trenutno hiperaktivnog Earla. Ne samo da je prihvatio ulogu producenta, dao joj jednu svoju pjesmu na obradu, već joj je podario i dvije nove – “God Is God” i “I Am A Wanderer” – koje je napisao isključivo za nju.

Zatim su skupili sjajne akustične glazbenike iz Nashvillea (bravure Tima O’Briena na mandolini svakako su veliko otkriće) i pomno probrali uratke današnjih kantautora koje su u duhu nekadašnjih protestnih pjesama kakve je izvodila sama Baez.

Našlo se tu mjesta za Elvisa Costella i T-Bone Burnetta, Elizu Gilkyson, Patty Griffin, ali i Toma Waitsa po čijoj pjesmi album i nosi ime. Bolje od bilo kojeg anti-ratnog slogana (čak i od onoga ‘Idite u kurac, a ne u rat’), “Day After Tomorrow“, napisana iz perspektive američkog vojnika u oslobođenome Iraku, kao da je jedva čekala da je se dočepa Joan Baez.

“Rose Of Sharon” zvuči kao tradicionalna engleska, “Scarlet Tide” (koju je u filmu “Cold Mountain” pjevala Alison Krauss), kao tradicionalna američka pjesma. Da bi odabir bio potpun pobrinula se Earlova “Jericho Road“, jer red je, uz antiratne te obrade američke i britanske pjesmarice, podsjetiti se i na gospel glazbeno štivo. A a cappella izvedba uz tek ritmičko pljeskanje dlanova pratećih glazbenika čini upravo to.

Hoće li suradnja Baez-Earle postati jednako značajna poput one Cash-Rubin teško je reći, no da je na najboljem putu – jest. Dok je Joan Baez vjerojatno jedina koja bi mogla upjevati mir u svaku napaćenu dušu, producent Earle treba još puno učiti, jer apsolutno je nepojmljivo da gitara u prve tri pjesme bude raštimana i tako odvlači pažnju slušatelja.

Ipak, na pitanje kako zvuči album “Day After Tomorrow”, Earle u potpunosti točno odgovara ‘Zvuči kao Joan Baez.’