Ne jedan, već tri prozora u makedonski gitarski etno

Kako napisati iskrenu i objektivnu recenziju za neki album koji je već samim svojim pojavljivanjem sebi stvorio određenu prođu u društvu koje ga sluša i poštuje. A i koncertna je promocija istoga već na odmaku pa se postavlja pitanje kako da ja ispišem ovu karticu teksta suvislo, a da ne kopiram već neki dojam, neki doživljaj i neku drugu recenziju.

Ja ću biti dosljedan sebi i napisati apsolutno iskren doživljaj ovoga albuma. Neću se osvrtati na prošlost ovih virtuoza, na njihovu, kako rock, kako inozemnu karijeru i neću zazivati duhove. Samo ću napisati koliko me se i zašto dojmio ovaj album.

Kao što već sigurno znate radi se o dvije akustične gitare i kavalu. Zapravo mirnoća i muzikalnost albuma u tolikoj je mjeri prisutna da nemate ni potrebe razmišljati o čemu se radi. Jednostavno se uvalite u naslonjač, pustite da vas podrhtavanje žica odnese u tu malu sunčanu zemlju na jugoistoku ove naše ‘regije’ i prepustite se.

Ako ste audiofilski tip sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim stupanj produkcije, jasnoća i čistoća slike koju će zvučnici postaviti, ne pred vas nego, oko vas! Ako nemate pojma o čemu ja tu sad piskaram onda vas mogu iznenaditi i reći da ćete i vi ostali doživjeti nešto posebno. Znam to jer sam doživio uvijek iste reakcije u trenucima kada je netko uspio prekinuti moje uživanje u tom putovanju kroz minute i sekunde albuma.

Od prve skladbe (“Sanoc sedam Treno“), koju bi ja osobno postavio kao intro albuma, nekako se izmjenjuju brže i življe stvari sa sporijima. I tako se stvara jedna posebna muzikalnost koja će vas učiniti iznenađenim kada album dođe do zadnje stvari i kada ćete konstatirati da je posljednjih 47 minuta vašega života prošlo brže nego inače.

Možda vas osjećaj vara, a možda ste upravo zavoljeli gitare. Možda i nije stvar u gitarama, ali onda vas je zasigurno fascinirala ta mala doza makedonskog etna koji se ovdje pojavljuje. Ako nije ni to, onda ste jednostavno zaraženi bez razloga. Ali ja vjerujem da nije tako.

Iznimna kvaliteta glazbenika koji su se utkali u ovaj album, ne više nego na koncertnoj turneji, dala mu je poseban veo. Nije stvar ni u savršeno odsviranim dionicama, ni u znanju Vlatka i Miroslava nego u sinergiji svih tih faktora koji su album učinili tako posebnim. I ako me pitate da izdvojim neku stvar kao posebniju od ostalih (a ni inače to ne preferiram) moram vas razočarati činjenicom da je ovaj album cjelina koju je teško sjeckati na komade.

Ali ako baš insistirate moram podijeliti s vama moju ljubav prema virtuoznosti skladbe “More sokol pie” koja me jednostavno ostavila u transu. Ovdje ćete zaploviti makedonskim brežuljcima dok vas povjetarac nosi, a sunce negdje u daljini svoje zadnje zrake baca na plodne doline na koje vam puca pogled.

I da; takav se doživljaj može spoznati ako ste spremni poslušati ovaj album. Nije pretjerivanje, a ni moja fascinacija, nego jednostavno posebnost koju su ovi iznimni glazbenici utkali na komad plastičnog diska umotanog u ‘fancy cover’.

Kasno je da vas uputim na koncert, ali ne očajavajte, bit će toga još. I uživo i studijski, ne sumnjajte. Mi volimo njih, a oni to osjećaju i kroz prste to prenose na žice, koje pak svojim titranjem uzvraćaju ljubav nama.