Ne fale njima stvari kojih nema

Tri godine nakon albuma “F.F.” Gustafi su odlučili još malo zaprašiti u gitare, bubnjeve, basove, harmonike, limene puhače, elektroniku i sve što je na dohvat ruke da bi izdali novi album “Chupacabra“. Rezultat je jednom riječju izvrstan album koji sadrži 16 pjesama i možda isto toliko potencijalnih hitova, ako izuzmemo pjevušenje najboljih čovjekovih prijatelja praćeno sopranom usamljenog kanarinca na kraju albuma.

U svojih skoro trideset godina postojanja, Gustafi su prevalili dug put. Od neshvaćenog debija (pod imenom Gustaph y njegovi dobri duhovi) iz 1985. kojeg je producirao veliki Milan Mladenović, preko tezgarenja po svadbama, brodovima i hotelima, do autorskog uskrsnuća u devedesetima i do stabilne karijere koja traje i danas.

Na neki način oni su dokaz da višegodišnje pjevanje hitova Duška Lokina i Mile Hrnića ne mora nužno značiti da su vrata dobrog rock’n’rolla zalupljena zauvijek.

Ploča počinje prvim singlom “Sanjati ćemo žuto“, a nastavlja se podjednako zaraznom “Mirko i Slavko”, a “Da ne moran pojti čja” nastavlja u istom tonu, s veselim i plesnim ritmovima i u petoj kreativnoj brzini (da, ovo je primjer za Vladu Republike Hrvatske kako se radi u petoj brzini). Na “Noć kad san je opet” i “Nebo” malo će usporiti, ali samo u tempu.

“Chupacabra” je drska, bezobrazna i zarazna ploča, koja potiče slušatelja da je nemilice vrti na adekvatnom reproduktoru zvuka, ma koji god to bio.

“Sve ću ja vam dati, samo zvadite mi ga z guzice”, vrlo će narodsko-punkerski zvučati u “Pensan se“. Stil Gustafa je vrlo prepoznatljiv, a ono što je posebna draž ovog albuma je da taj svoj stil gotovo dodirom na gumb prešaltavaju u različita područja, što čini da cijela stvar zvuči kao da su se baš taj čas sjetili ‘E, sad bismo ovdje mogli staviti malo elektronike, a ondje recimo, pjevanje kanarinca’, uz zadržanu muzičku cjelovitost. Naravno da je za tako ‘prešaltavanje’ potrebno mnogo iskustva i znanja, a pjevač Edi Maružin i ekipa su na najbolji način pokazali da ga imaju.

Od svih pjesama jedino možda “Debela” zvuči sirovo i isforsirano, ali i takva stvar bi mogla naći svoje poklonike.

Uz Voland Le Matove “Faustopojke” Istra je dala drugog konkurenta za domaći album godine.