Ne baš blistava solo budućnost

Smashing Pumpkinsi možda i nisu bili najbolji bend devedesetih, ali su postali model za alternativni rock uspjeh. Nirvana je bila previše destruktivna, a Pearl Jam su, čini mi se, svoj uspjeh nekako izbjegavali. Billy Corgan možda i jest bio vrlo osebujna i ćudljiva pojava, čiji glas i način pjevanja mnogima nikada nije ‘legao’, ali neosporno je da je imao nos za pravi timing te su se tako Smashing Pumpkinsi u samo godinu dana iz anonimnih čikaških klubova uzdigli do novih američkih – i ne samo američkih – rock ikona, a da pritom nisu izgubili nimalo od svog indie kredibiliteta.

Nakon gašenja Pumpkinsa 2000. godine, Corgan je kratko vrijeme svirao sa New Orderom, a posvetio se i pisanju glazbe za filmove te je producirao i neke druge bendove (Hole, Catherine.. ). 2001. zajedno sa Jimmyjem Chamberlinom osniva Zwan s kojim objavljuje “Mary Star Of The Sea” 2003., a nakon toga se posvećuje solo karijeri.

“The Future Embrace” bljedunjav je album bez žestokih gitarskih riffova na kakve smo bili navikli kod Smashing Pumpkinsa. Umjesto toga, tu su ritam mašine i sintisajzeri koji zvuk približavaju elektro-gothicu osamdesetih, a najveća paralela mogla bi se povući sa pjesmama poput “Eye” od Smashing Pumpkinsa. Ako bih nešto izdvajala onda je to tek “Mina Loy” i donekle “The Cameraeye” i “Sorrows (In Blue)“, dok je ostatak emotivna patetika kojoj definitivno fali ritma. Jimmy Chamberlin na bubnjevima (“Dia“) više se ne bi mogao nazvati gostom, već stalnim Corganovim suradnikom, a cover Bee Geesa “Tolovesomebody” vokalno je obogatio (ili osiromašio, kako god hoćete) Robert Smith.

Sve u svemu, album za one koji žele slijediti glazbeni put Billyja Corgana, bilo da to rade iz empatije, znatiželje, simpatije ili naprosto zato što osjećaju da ‘moraju’ podržati svog idola, ma što god on objavio. No ja i dalje radije slušam “Gish” i “Siamese Dream” i čekam najavljeni reunion Pumpkinsa. A s obzirom na gore napisano, i Billyju bi to vjerojatno bio najbolji potez u zadnjih 5 godina.