Naturalna mističnost

Švedska skupina Fejd ima zanimljivu povijest, a karijeru je započela 2001. godine fuzijom triju bendova različitih žanrovskih opredjeljenja.

Naime, braća Patrik i Niklas Rimmerfors iz akustičnog folk dua Rimmerfors udružili su se s Lennartom Spechtom, Thomasom Antonssonom i Eskom Salowom, koji su tada bili članovi dvaju perspektivnih bendova, power/heavy metalaca Nostradameus i progressive/thrashera Pathos. I dok Rimmerfors nije imao neki značajniji uspjeh, Nostradameus je 2000. godine objavio izvrstan debitantski album “Words of Nostradameus”, a Pathos 2002. jednako dobar “Katharsis”.

Nakon tog albuma Pathos nije više ništa objavljivao, a Nostradameus je iz albuma u album postajao sve slabiji bend, većim dijelom vjerojatno i zbog činjenice da se zahuktavala stvar s Fejdom. U početku nije baš bilo nešto uspješno, pa je do debi albuma “Storm”, objavljenog 2009., prošlo puno godina. Album je dobio pohvale, napokon se uhvatio (i dobio) pravi zalet za bend koji potom objavljuje još dva albuma; “Eifur” 2010., te “Nagelfar” aktualne, 2013. godine. Nagelfar je u skandinavskoj mitologiji lađa napravljena od noktiju mrtvih ljudi, a u ovom slučaju je jedan, pa prije bismo rekli etno nego folk album, bez dodatka ‘metal’, jer u njemu tako nešto nailazimo tek u rijetkim gitarskim riffovima, a češće u pojačanim bubnjevima.Čak bi možda neofolk mogao biti prikladniji izraz za glazbu Fejda u kojoj nailazimo na jako ustoličenje skandinavskog folka. A kako se za etno zna reći da je u biti tradicijska, narodna glazba prilagođena (približena) suvremenom dobu i publici, uz korištenje autentičnih instrumenata (ili njihovih replika), u ovom bi se slučaju mogla koristiti oba pojma. Kako kome odgovara, no poanta je u tome da je ovo snažan narodnjački album s intenzivnom, prepoznatljivom, zamračeno-ozbiljnom, duhovnom skandinavsko-mističnom atmosferom. I lijepim i jako ugodnim skandinavskim melodijama koje prezentiraju karakteristični sjevernjački instrumenti. U prvom redu moraharpa i nyckelharpa (dva međusobno vrlo slična, tradicionalna švedska instrumenta, izgleda i zvuka sličnog guslama), zatim säckpipa (švedske gajde) ili jelenski rog, a instrumentalni spektar proširuju i šire korišteni narodnjački instrumenti poput bouzoukija, jaw harpe, hurdy-gurdya, flaute ili frule.

Rekosmo već da na metal podsjećaju tek osnaženi bubnjevi, pokoji ozbiljniji gitarski riff i ohrabrenija distorzija basa, modernističkiji sound podržavaju atmosferične klavijature koje imaju i simfonijska obilježja, a u naglašavanju emotivne melankoličnosti pomažu im akustike, piano, pa i hurdy-gurdy. Dakako, i jezik je važan segment u ovoj skandinavskoj priči, jer kroz stihove se dodatno potencira i upotpunjuje sjevernjački ambijent. Treba spomenuti i otužno, na momente dirljivo, ali krajnje staloženo i ugodno pjevanje, kakvo se proteže kroz cijeli album. Doduše, ima trenutaka kada je ono opuštenije, kada si ‘dadne oduška’, otpusti kočnice i bude glasnije, a povremeno je obogaćeno pratećim solo i zborskim pjevanjima.

Folk melodije ozbiljno kreću već u uvodu naslova “Ulvsgäld” s glasnim a cappella pjevanjem, a u nastavku nailazimo na nešto gitarskih riffova koji se isprepliću s dominantnim folk melodijama gusli, gajda, flauta, snažnijih heavy bubnjeva, te nešto odjavnih neoklasičarskih klavijatura. “Sigurd Ring” donosi lijep uvod s bouzoukijem, jačim bubnjem, malo orkestralnih klavijatura, hurdy-gurdy melodija i sve to u nešto bržim ritmovima. Upozoravajući zov roga i frule uvodi u mističan naslov “Nagelfar“, pjesmu s najjačim naznakama folk metala i naglašenim bas distorzijama, a početak “Den Skimrande” mnoge bi podsjetio na naš linđo ritam, a u nastavku je klasična skandinavska pjesma s puno vokalnih i melodija frula i moraharpe, te snage bubnjeva, koji kombiniraju metalni i plemenski stil, uz a cappella pjevanje za kraj.

Krasna je i pjesma “Jordens Smycke“, doduše s nešto grubljim vokalima, skladana u tvrđem srednjem ritmu, ‘zaslađena’ emotivnijim solom bouzoukija upakiranim u guslačku melodiju, te ugodan titrajući zvuk jaw harpe. Dosta težine i podebljanije tame, ali i energičnosti ima u “Fjärrskadaren“, a “Vindarnas Famn” u početku obilježava naturalna onomatopeja uz akustike, žubor potoka, melankoličniju violinu i lagano pjevanje koje se u središnjem dijelu nakratko transformira u snažniji i agresivniji zvuk s nešto riffanja i puno bubnjanja, ali s potpunim balansom folk melodija, da bi kroz završne akustike i novo emocijama ispunjeno pjevanje, te finalni, melodični petipolminutni naslov “Häxfärd” bila zaokružena ova oda vikinzima.

Nema nikakve dvojbe da su skandinavska povijest i mitologija neiscrpno vrelo inspiracije s kojeg će tamošnji, i neki drugi, bendovi još dugo piti tu nesumnjivo čudesnu vodu. Vodu koja ima okus poput svih drugih, ali vodu koja u sebi sigurno ima neke posebne sastojke. Očito je da ju je pio i Fejd, a onome što i kako radi možemo nedvojbeno dati bezrezervnu potporu.