Natrag u garažu

Grinderman je, kao što ste već vjerojatno čuli, najnoviji glazbeni projekt Nicka Cavea, u kojem, zapravo, sviraju članovi same jezgre The Bad Seedsa (Warren Ellis, Jim Sclavunous i Martyn P. Casey), tako da meni još uvijek nije jasno zašto se jednostavno i dalje ne zovu Nick Cave And The Bad Seeds. Ali kako god da se nazivaju, Nick Cavea i prateća mu družina, izgleda, ne znaju napraviti loš album.

“Grinderman” bi bilo najlakše opisati kao Caveov povratak na garage-punk fazu Birthday Partyja. To dokazuje već uvodna “Get It On“, na kojoj Cavea nije teško zamisliti kao nekog ludog propovjednika (što on, uostalom, većinu vremena i jest).

Za mene, njegovog zadrtog fana, povratak na stari zvuk je i više nego dobra vijest. No, postoji, međutim, ogromna razlika između ova dva ‘projekta’, jer je Cave s godinama stekao dovoljno iskustva da zna kako danas svoj kaos mora držati pod kontrolom, tako da album ima svojih eksperimentalnih trenutaka, ali ipak zvuči dosljedno i logično.

Na tome možemo, vjerojatno, zahvaliti činjenici da Cave već nekoliko godina svakog jutra odlazi u svoj ured, sjeda za pisaći stol i kontinuirano radi na stvaranju novih pjesama. Velika je razlika, također, u tome što ovaj album ne zvuči tako mračno kao glazba koju je Cave pisao za Birthday Party, već više kao nastavak meni jednog od najdražih njegovih albuma – dvostrukog “Abbatoir Blues/The Lyre Of Orpheus” od prije nekoliko godina.

Ima ovdje i nekoliko tipičnih kejvovskih pjesama, kao što su “When My Love Comes Down” ili “Honey Bee“, na kojoj Grinderman doslovno razvaljuju, a Caveov vokal zvuči bolje nego ikad. “Electric Alice” vuče na Einsturzende Neubauten, a “No Pussy Blues” je bučna i distorzirana zajebancija na temu ‘nije htjela’ kakvu moram priznati da od jednog od najvećih bardova ljubavnih pjesama nisam očekivala (ovdje moram odmah spomenuti i to da mi se jako sviđa ova nova Caveova odluka da se više posveti sviranju električne gitare nego klavira).

Prelijepa, tiha i gotovo neprimjetna “Man In The Moon” je posveta Caveovom prerano preminulom ocu, dok će titulu najtužnije na albumu svakako ponijeti “(I Don’t Need You To) Set Me Free” (teško mi je na ovome mjestu ne citirati njezine stihove: “Well every time I see you, I get sick/And every time I think of you, well I get sick/And every time I dream of you, well I get sick/And every time I cry for you, well I get sick/I don’t want you to set me free/I don’t need you to set me free“).

Na sam kraj albuma se smjestila “Love Bomb“, nabrijan, energičan i strastven garažni rock, kakav je, uostalom, i veći dio ovog album.

“Grinderman” je poseban zato jer u isto vrijeme uspijeva biti ‘side’ projekt i jedan od najboljih albuma u dugogodišnjoj Caveovoj singer-songwriterskoj karijeri. A kakva je to samo karijera!

Ovo će postati jedan od njegovih kultnih albuma. Pazite što vam kažem.