Nastavlja se vladavina mitskim prostorima

Mastodon su opet uspjeli. Nisam skroz siguran kako, ali jesu. Dečki se drže svojih principa i uspijevaju iz godine u godinu biti iznenađenje prikriveno njihovom polu-nezainteresiranošću prema sceni i uspjehu.

Nakon Moby Dicka, pa nakon lova na ogre, na svom novom albumu poigrali su se još jednom zanimljivom konceptualnom temom. Usput, kao da i nije preveliko iznenađenje, snimili su svoj najbolji album.

Priča iza “Crack The Skye” ima dvije strane. Prva je da je album imenovan po bubnjarevoj sestri koja si je život oduzela kada joj je bilo 14 godina. Ime joj je bilo – Skye. Druga strana je prava tema albuma. Kombinacija astralnih projekcija, crvotočina, kvadriplegičara koji iz svijeta duhova prelazi u zemaljski život, Rasputina i svega što povezuje likove koji su opet prošli kroz izobličenu viziju ove ekipe genijalaca.

Samo 7 stvari dovoljne su da se prouči sve aspekte njihovog pogleda na rock-metal psihodeliju. “Oblivion” (pokazatelj zašto su bili predgrupa Toolu) i “Divinations” prve su iskočile iz Internet svijeta, i dobro su popratile ono što su “The Czar” (podijeljena na 4 poglavlja) i “Crack The Skye” (opet gostuje Scott Kelly iz Neurosisa) dovele do savršenstva.

Dugački komadi valjajućeg prog-metala traju i traju, ali ovoga puta složeni su na način da ne treba previše cviliti oko nedostatka koncentracije. Za razliku od prošlog albuma, ovdje se njihovo sazrijevanje pokazalo u smislu da su pjesme relativno izravnije i slušljivije, ali i takve tjeraju čovjeka da u ovom albumu teško izdvoji neki dio – ovo se sluša u komadu, baš kao nekada Pink Floyd.

Možda su najviše ‘pretjerali’ i igrali se na 13 minutnoj “The Last Baron“. Bez toga valjda ne ide – ostaje nekakva obveza da se poigravaju na nekakvoj granici slušljivosti.

Naravno, cijela tema opet je prožeta mitološkim bićima i planinama, pa je zanimljivo pratiti pjevanje s riječima tipa ‘paradigm’, ‘omnipresence’, ‘quintessence’, ‘the center of Khlysty’ i ‘Tsarina has warned of the danger’

Album je definitivno ‘zabrijano’ iskustvo, jer Mastodon nije bend za baš svakoga. Imaju svoju nit i nje se drže uz jako malo kompromisa. Nakon “Blood Mountain” sada se čini da su svoju ideju doveli do savršenstva. Album je malčice ispoliraniji, s više pjevanja nego urlanja, ali to je i dalje miljama daleko (ako je uopće u istoj dimenziji) od ikakvog prodavanja ili komercijaliziranja zvuka.

Mastodon radi bombe od albuma, a njihovi fanovi i dalje slobodno mogu biti i metalci, a po originalnosti i oni koji misle da su precool da bi slušali metal.