Nastavak borbe novih i starih In Flames fanova

Još jedan od bendova koji je dosta prašine podigao svojim stilskim promjenama je In Flames. Naravno, ne onoliko koliko se trubi o jednoj Metallici, ali 2002. i albumom “Reroute to Remain” definitivno su podijelili svoje fanove. Ta podijeljenost i dalje traje, a novi album “A Sense of Purpose” nikoga neće predomisliti.

Nekako logičan nastavak na “Come Clarity” postići će svoje i učvrstiti ih na toj poziciji vođa melodičnog modernog industrijalnog sve-manje-death metala.

Ali promjene se događaju i ljudima u svakodnevnom životu, pa tako i In Flamesu, i možda je najbolje da se fanovi pomire da su se odlučili za jednu konstantnu evoluciju, i da više nikad neće čuti novi “Whoracle” ili “Colony”.

Već prvi singl “The Mirror’s Truth” i pripadna i jako slična “Disconnected” podsjećaju na album od prije dvije godine.

Dakle, o čemu se radi? O jako (možda najviše do sada) puno melodije, ali i dovoljnoj dozi agresije i Andersovog polu-psihotičnog vokala da bi se ovo i dalje zvalo metal, ali kao i do sada – alternativni metal koji se više približava mainstreamu, a udaljava od death metal početaka.

Komercijalna “Sleepless Again” još jednom ugošćuje klavijature koje refren načine još melodičnijim, ali zato se tanko cviljenje (nije loše, samo ne znam izabrati bolji izraz) na clean pjevanju ponavlja iz pjesme u pjesmu, a i ostale vokalne dionice kao da zovu na malo raznolikosti. To se odnosi i na sintetiziranu “Alias” s plitkim riffom i austičnim interludeom.

Ritmovi su se protegli od mid-tempo (“Move Thorugh Me“), do njihovog brzinskog ‘tupa-tupa’ ritma (“Sober and Irrelevant“, ujedno i jedna od najboljih), a iznenađenje je stvar “Condemned“, koja više predstavlja tipični američki moderni metal u stilu sporije stvari Machine Heada.

No veće iznenađenje je “The Chosen Pessimist“. Depresivna, mračna i spora alternativna rock stvar s clean gitarama i povremenim ulaskom (neinovativnog) pjevanja, koje se kroz osam minuta pretvori i u glasnu sporu power baladu.

Vokal je stvar koja se najmanje promijenila kroz godine (onako tanko i napeto), osim što ovdje više ni nije onako psihotičan i živčan kao na “Come Clarity“, ali glazba je ta koja iznenađuje slušatelje. Neke ugodno, neke neugodno.

Činjenica je da su s nekim stvarima toliko zastranili od metala (“I’m the Highway“), no isto tako je jasno da znaju napraviti pravu agresivnu industrijalnu stvarčugu kao raznolika “March to the Shore“.

Vidim da fanovi i dalje ratuju oko svega. Jedni tvrde da su sada bliže hard rocku nego death metalu, drugi kažu da nije to onaj pravi In Flames iz prošlosti, ali da je svejedno dobar. Mislim da su najviše u pravu oni treći koji su se pomirili da se In Flames promijenio i da sviraju nešto prihvatljiviju verziju agresivnog melodičnog metala.

“Come Clarity” je smjer koji su sada nastavili i nekako mi se čini da su nas tim albumom usmjerili u ono što možemo očekivati od ovoga. Kažu da je ovaj puno bolji od njega, i da je čak najbolji od te zadnje faze benda, a ja nekako mislim da je to sve tu negdje i da s “A Sense of Purpose” neće nikoga oduševiti. Ali ni razočarati.