Naš najdraži cendravac je opet tu

Glas Olivera Dragojevića nikad nije bio glas za revoluciju. Kao što od Lemmya iz Motörheada ne možemo očekivati da pjeva “Žuto lišće ljubavi”, tako ni Oliver neće snimiti album na tragu “Ace of Spades”.

Novi album Olivera “Samo da je tu” nova je kolekcija 12 tugaljivih ljubavnih pjesama u kojima se Oliver maestralno igra s nijansama stila koji će dobronamjerni kritičari nazvati baladni mediteranski pop-rock, a zlonamjerni ‘ljigi-ljigi Middle of the Road’.

Glas Olivera Dragojevića, najjači adut na albumu, uvjerljivo dočarava sjetu, rezignaciju, priželjkivanje ljubavi koja se nikad neće dogoditi, ali ionako je ljepše u svemu tome priželjkivati da se nešto dogodi nego stvarno dočekati konkretno ispunjavanje zamišljene želje.

Oni koji nisu fascinirani svime što Dragojević snimi, njegov će vokal možda nazvati cendranjem, ali što to vrijedi kada to Oliver radi tako evokativno i dirljivo. Našem općinstvu je već poznata predzadnja pjesma “Vjerujem u anđele” iz istoimenog filma, a radijskim bi eterom mogle zavladati (ako već nisu) i “Jubavi mala“, te “Dao bih se kladit“, koja ima najbolji refren na cijeloj ploči.

“Samo da je tu” donosi višedesetljetno ispunjenje želja Oliverovih poštovatelja, a to su Dragojevićevi autorski iskoraci: za pjesme “Moja ljubav i moj križ” i “Za onu viru” je napisao kompletnu muziku i te se pjesme sasvim pristojno uklapaju u ostatak albuma.

Tekstualni dio su obavili, između ostalih, jake snage Dalmacije Jakša Fiamengo, Petar Grašo i Antonija Šola (je li i ona jaka snaga Dalmacije? Hm…), a autorski najprisutniji je Arne Politeo čije ćemo ime, ako ovako nastavi, u budućnosti češće spominjati. Zvuk je baziran na klavijaturama, unatoč tome što se čuje relativno malo instrumenata snimke zvuče bogato i to je još jedna prednost ovog albuma.

Nedostatke “Samo da je tu” možemo opisati jednom riječju, a to je ziheraštvo: pjesme zvuče kao da su rađene da objedine ono najbolje od svega, što samo po sebi nije loše, kada 12 pjesama zvuči toliko slično, mnogi kvalitetni trenuci ostanu neprimijećeni. To je najveća šteta, jer od vokala i upotrebe suptilnih detalja mnogi bi mogli štošta naučiti. S druge strane, tko si još može dozvoliti luksuz, osim Olivera, da na album uvrsti pjesmu ili dvije u kojima će preuzeti rizik i slušateljima probati dati nešto drugačije?

“Samo da je tu” nije revolucija u Oliverovom stvaralaštvu (rekao sam da nije on čovjek za revolucije), nego vrlo solidan album koji će Dragojevićevi poštovatelji s guštom vrtjeti do sljedećeg isto takvog ili sličnog albuma.