Napredak vrijedan poštovanja

Nakon godina djelovanja i pauziranja, te ponovnog okupljanja, omiljen boy-beiz sredine devedesetih Take That ima novu ploču. To i nije neka glazbena vijest. Sve dok se ta ploča ne stavi u odgovarajući uređaj za reprodukciju zvuka.

Uvriježeno je mišljenje među glazbenim sladokuscima (pa i među onim malo fanatičnijima, koji se zovu snobovima) da su boy-eisprdak muzičke industrije, odnosno, dok su tata i mama na Magazinu, djeca slušaju Take That jer žele biti ‘alternativni’.

Ipak, pljuvati muziku s obzirom na žanr je protivno zdravom razumu – postoji samo dobra i loša muzika. Čak i ako želimo popljuvati neki žanr, prvo mu teoretski moramo dozvoliti mogućnost da sami budemo demantirani. Ako mu to ne dozvolimo, ostajemo ostrašćeni blogeri na nivou foruma ‘četnici, ustaše i partizani’.

Album “Progress” nadmašuje očekivanja koja se za takav žanr postavljaju u očima glazbenih snobova. Riječ je o zanatski pošteno napravljenoj ploči punoj suvislih glazbenih rješenja. Ne pati se od prevelike dubine, ali cijeli projekt ima glavu i rep.

Glazba je uglavnom elektronička, pjesme potpisuju četvorka plus povratnik Robbie Williams, kojem u zadnje vrijeme i nije nešto išlo u glazbenoj karijeri, pa se vratio u staro jato. Robbiea se i najviše čuje na albumu, no to nije loša vijest (njegov ‘partner’ iz singla “Shame” Gary Barlow se više bavi instrumentima i zvukom). Najveći je nedostatak što je ipak ‘prezujav’ i što je tu elektroniku trebalo malo dozirati. S autorske strane pjesme nikad nisu banalne niti zašećerene nepotrebnom patetikom (doduše, malo ipak strši “Affirmation“) i to je najbolja vijest.

U zvučnim pozadinama bas tonova kreirana je slika koja je bila karakteristična za Electric Light Orchestra, razlika je u tome što su Jeff Lynne i društvo iz Electric Light Orchestra koristili gudače, a Stuart Price koristi synthove.

Producent albuma je Stuart Price, koji je uspio američku Lepu Brenu (koja se još naziva i Madonna) natjerati da snimi vrlo dobru dance-pop ploču “Confessions On A Dance Floor“. Umjesto da se Severina vucara okolo s Bregovićem, bilo bi joj pametnije svoje novce staviti na Stuarta Pricea i da bar jednom u 15 godina napravi nešto što ima veze s muzikom.

Sad su na redu još i Magazin, Colonia i Saša, Tin i Kedžo. Kad bi pola boy-bendova bili u stanju snimili nešto kao “Progress”, mogli bismo reći da pop-kultura doista napreduje.