Napokon opet nešto dobro od Metal Churcha

Jedan od najdugovječnijih američkih thrash metal bendova se nakon dvije godine pojavljuje s novim albumom. Iako na sceni četvrt stoljeća, Metal Church nikad se nije uspio čak niti približiti razini popularnosti kakvu su uživali i uživaju njegovi istostilski suvremenici poput Megadetha, Slayera ili Anthraxa.

Smatran je čak i ‘drugorazrednim bendom’, a tome su bili povod i neujednačena kvaliteta njihovih radova tijekom godina postojanja. No, bez obzira na sve, nitko ne može osporiti da su njihova prva dva albuma; “Metal Church” (1984.) i “The Dark” (1986.), jedni od klasika tog subžara metala. Istina, bilo je i kasnije nekih dobrih albuma, ali, nikad tako kvalitetnih kao spomenuti.

A kako me do sada aktualni “The Weight In The World”, izdan prije dvije godine, ničim nije impresionirao, ni u slučaju “A Light In The Dark” nisam očekivao više, a najmanje da bude to što mu ime govori. Kako u dosta slučajeva albumi od kojih ne očekuješ ništa posebno ispadnu drukčiji, to se, barem meni, dogodilo i u ovom slučaju.

Nadam se da će vjerodostojnosti moje procjene pripomoći i informacija da, iako mi je poznat njihov opus, nikad nisam bio neki poseban obožavatelj onoga što Metal Church rade.

Nakon detaljnijeg preslušavanja albuma, procjena je da je “A Light In The Dark” daljnji odmak od thrasha i približavanje heavy metalu, kakvog su sredinom osamdesetih svirali recimo, Dokken ili King Kobra. Dakle, uz jake thrash riffove, odlike pjesama su i tipične heavy melodije i gitarističke solaže, kojih doduše nema previše, ali tamo gdje ih ima dosta su utjecajne. Jedino što mi se ne čini na razini su vokalne dionice, koje su još i malo podproducirane.

Iako ima dosta heavyja, što je već istaknuto, album je primarno thrash, pa je takvih pjesama najviše, a kao najtipičnije izdvajam “A Light In The Dark”, “Pill For The Kill” ili “Son Of The Son“. Dok su one sa snažnijim utjecajem heavyja “Beyond All Reason“, “More Than Your Master“, te jako zanimljiva, desetminutna “Temples Of The Sea“, koja započinje gudačkim aranžmanima, da bi čvrste thrash heavy riffove izbacivala u baladnim i srednjim ritmovima.

Period između izdavanja zadnja dva albuma obilježila je i smrt bivšeg pjevača Davida Waynea, po mnogima jedinog pravog lidera ovog benda, kojem je posvećena nanovo snimljena pjesma “Watch The Children Pray“, u originalu objavljena na albumu “The Black”.

Nisam siguran da će se album dopasti najranijim fanovima ovog benda, ali meni se ovaj, hevijaniziraniji thrash čini dosta dobrim i slušljivijim od nekoliko zadnjih albuma.