Naplati dugove!

Za odluku o solo albumu, Marru je trebalo gotovo pedeset godina života, ali kad je jednom odlučio, sasvim je logično bilo očekivati da će “The Messenger” vrlo skoro dobiti i svoj nastavak.

Ivan Kišić vrlo je dobro apostrofirao odlike i mane albuma “The Messenger“. To su solidne pjesme koje izdižu Marrov gitaristički genij, ali ukupno gledajući, imao je podosta praznog hoda koji je bio miljama daleko od najboljih Marrovih dana. Naravno, Britancima je i to bilo dovoljno da dobijemo odmah ‘remek-djelo kojeg su čekali dekadama’…

I dok s ‘prvijencem’ možemo reći da je bilo ponešto iznenađenja (posebno sama odluka da konačno napravi solo album), toliko s drugim albumom “Playland” više nema nikakvih zabluda o Marrovom radu. Slutnje nakon prvog albuma su potvrđene, Marr je solidan autor, ali samostalno to ipak nije ništa revolucionarno kako se moglo očekivati.“Playland” se pozicionira točno nakon “The Messengera“, pjesme kao da su nastale u istom điru, na istom sessionu… Razlike su minimalne, pa o nekoj novoj ispiraciji teško možemo govoriti. Marr zna što radi, učio je dosta dugo, radio neke vrlo zanimljive stvari, ali sad pod starije dane igra na sigurno, to je jedan klasičan indie rock zvuk kojeg Britanci vole što mu je najbitnije. Nema tu nekog pretjeranog odmicanja od radova indie rockera i britpopera zadnjih 25 godina s Otoka, tako da “Playland” možemo proglasiti hommageom britanskoj glazbi zadnjih tri dekada.

Novi album naizgled djeluje nešto čvršćeg zvuka, melodije su djelomično nabrijanije, ali opet nema tu nekih toliko zaraznih pjesama kao na prvijencu, pa će biti pravo iznenađenje koji će singlovi biti izabrani za promoviranje albuma. “The Trap” bi sigurno bila jedna od njih jer ona zvuči kao The Smiths za 21. stoljeće, nešto što Moz nije pružio već jako dugo vremena.

Ono u čemu je Morrissey daleko bolji od Marra jest lirički dio pjesama. Marru tekstovi nisu nešto, iznimno rijetko su intrigantni, a često su tek prosječno popunjavanje onog što pjesma mora imati. Tu vjerojatno i leži dobar dio problema Marrove karijere jer je dosad uvijek bio pobočnik, a nikad glavna faca, a s pedeset godina teško je učiti nešto što ranije nisi imao pretjerane prilike savladati.

Album krene solidno, “Back In the Box” je skladba koja može razdrmati slušateljstvo, “Easy Money” spada među najmelodičnije skladbe albuma i da je nastala u ’90-ima, sigurno bi bila veliki hit, ali vremena su se danas ipak malo promijenila, dok “Dynamo” spada tik uz “The Trap” kao najzanimljiviji moment albuma.

I sad dolazimo do najvećeg problema albuma, a to je praktički ponavljanje sličnih motiva, pa ostatak albuma ispada nezanimljiv i previše ujednačen, odnosno pokoji veći i upečatljiviji refren bi to mogao promijeniti, ali Johnny Marr očito nije taj kapacitet koji ga može iznijeti. Sad, nakon dva albuma, to možemo sa sigurnošću reći.

Ono što je Marr radio zadnjih desetak godina u indie rocku, bilo je u najmanju ruku genijalno; pridružio se bendovima kao što su Modest Mouse i The Cribs, te s njima napravio vjerojatno najbolje albume u njihovim karijerama, gostovao je i surađivao i kod mnogih izvođača u manjem obujmu, pa je prava šteta što nije naplatio dio usluga revanširanjem gostovanja jer da su ova dva albuma u stilu Santaninog “Supernaturala”, vjerujem da bi Marr sada bio i popularniji od Morrisseya koji radi sve predvidljivije albume.

Ovako, dobili smo samo albume kojima je Marr izgubio dio svoje kultne ličnosti jer, budimo realni, “The Messenger” je bio tek prosječan album, a “Playland” je još slabiji od njega.