Napad sa svih linija

Kanadski heavy metalci Striker u deset su godina postojanja iskrcali pet studijskih albuma, a idemo li još detaljnije i izračunamo li im da su diskografski aktivni sedam godina, odnosno od 2010., poprilično to zgusnuto izgleda.

No usprkos tome, a još više i činjenici da im je između dva albuma, ovog ovdje i prošlog, “Stand In Ihe Fire”, razmak koji dan manje od godinu dana, uspjeli su zadržali kvalitativni kontinuitet.Dakako, ne radi se tu o nekim nezaboravnim remek-djelima metalne glazbe, no Striker je jedan sasvim dobar i ozbiljan heavy metal bend koji svoje korijene vuče iz ’80-ih i više se oslanja na pomoć bržih i sirovijih speed, a jako malo na raspekmežene power sheme. Potentan i glasan, poput ranijih, i ovo je album lakojurišnih, izraženih ritmova, grublje produkcije, prštajuće energije, dojmljive distinktivne melodije i tehnički poprilično svedopadan.

Uz sabijenost sirove snage, visoku razinu himničnosti i intenzivnosti ritam sekcija, pjesme karakteriziraju silovite, navalne gitare istaknutih heavy/thrash/speed riffova i raslojenih, razvučenih solaža ispunjenih epskom ambijentalom. Iako ovo upravo izrečeno možda i zvuči komplicirano, no u sjeni toga krije se teza da je “Striker” više-manje tipičan, tradicionalni heavv metal album rađen po provjerenim shemama, bez nepotrebnih zapetljavanja.

Jest da vokalima nedostaje malo više ofenzive pa se s vremenom dogodi da ih gitarska vjerodostojnost ‘potopi’, no brzo se oporave, isplivaju i preuzmu dodjeljenu im odgovornost. Album jako dobro funkcionira kao cjelina, zdrav je u potpunosti, s pjesmama iznimnog koncertnog potencijala ugađanja i podilažena bilo čemu ili bilo kome. Osim istinskom heavy metalu.

Već od početne, kuražne “Former Glory” slavi se ova glazba, nešto blažeg tempa, ali jednake energije nalazimo u “Born To Lose“, nakon post-kataklizmičnog intermezza “Cheating Death” stiže niski start s bas soliranjem uz potporu bubnja i vokala, koji se transformira u još jednu odu heavy metalu, pjesmu “Shadows In The Light“.

Najviše kompresirane atmosferičnosti, munjevitog ritma i gitarske epike donose kovitlajući naslovi “Rock The Night” i “Freedom’s Call“, na “Curse Of The Dead” glavnom, pomažu back-up pjevanja, a album sasvim dobro zatvara obrada Ozzyeve pjesme “Desire”.

Ovaj je album još jedan dokaz da se optimizam mlađahnih Kanađana temelji na zdravim nogama i dobra im je nadogradnja za sve projekte koje će ubuduće raditi. Kontinuitet koji nosi u sebi bit će im od velikog značenja za zadržavanje samopouzdanja. A to često zna biti najpotrebnije.