Nakon nu-metala, sada se kunu u rock & roll. Fala Bogu na tome!

2000. godine bili smo dosta izbombardirani tim novim metalom preko kojega je prelijepljeno nekakvo repanje. Adidaske na nogama bile su obavezna oprema, a umjesto Fred Durstovih šilterica, Papa Roach odlučio se na ‘super-cool-ludi’ crni imidž. Gitare, obleka, bubnjevi i kose, sve je bilo crno. Onda im je malo zrelost udarila u glavu, pa su drugim i trećim albumom na silu pokazali ljudima da neće ostati zatočeni u nu-metal svijetu.

Repanje su izbacili iz pjesama, pjevač je izbacio svoj stupidni nadimak Coby Dick i vratio svoje pravo ime – Jacoby Shaddix, te su počeli svirati puno zabavniji i rasterećeniji žestoki punk-rock.

I publika i oni sami, na Papa Roach počeli su gledati puno drugačije. Prodaja albuma je pala (a kome nije?!) i krenulo je jednostavno obilaženje svijeta svirajući i živeći pravi rock and roll život. Manje su gnjevni na svoje roditelje, manje dižu srednji prst u zrak, ali zato sviraju i pjevaju puno bolje.

Sjećam se kako sam pred par godina vidio nekakvu snimku njihovog koncerta. Pjevač nije mogao otpjevati ni jednu od svojih iole zahtjevnijih dionica, i izgledali su jako neiskusno na pozornici. Vremena su se jako promijenila za Papa Roach. Jako! I ja sam neizmjerno sretan zbog toga. Sredinom ove godine snimili su koncert u Chicagu i izdali DVD, te pokazali da su kvalitetni i sretni u onome što rade.

I dalje im u publici kamera nerijetko zaluta na klinca ili klinku koji imaju tako malo godina da su s tatom i mamom morali ići po ulaznicu, dok ih mlađahna baka čeka vani u autu nakon koncerta. To je pomalo i logično, jer ne može se reći da u pjesmama otkrivaju tajnu svemira i pjevaju o najnovijem ekonomskom boljitku zemalja trećeg svijeta. Pjevaju o ovisnosti, ljubavi, alkoholu, teškim i dobrim trenucima.

Pomiješali su pjesme sa sva tri albuma. Uz svoje redovite hitove “Last Resort“, “Scars“, “She Loves Me Not“, te uz odlične “Done With You“, “Be Free“, “Blood“, “M-80“, odsvirali su i skraćenu verziju “Feel Good Hit Of The Summer” od Queens Of The Stone Age, ovdje radnog naziva jednostavno “Cocaine“. Sve u svemu, koncert su odradili perfektno. Pjevač pjeva kao na albumu, vrišti, pjevuši, smije se, a svojom šminkom na očima i pokretima, često podsjeti i na Billy Joea iz Green Day. Zna se kada i koliko komunicirati s publikom, dečki sviraju bez greške, a zvuk je, za mene koji dosta pažnje pridajem tome, jako dobar.

Kako bi još više pobjegli od dječje reputacije (kakvu imaju Linkin Park i Limp Bizkit), koncert nisu cenzurirali, pa mu na prednjoj strani stoji onaj poznati “Parental Advisory”, ali mi opet nije jasno zašto su onda spotovi cenzurirani. Ipak, uvijek mi je drago kad netko na DVD stavi i spotove, jer ih apsolutno ništa ne košta, a uvijek ih je dobro imati u kolekciji.

Prateći imidž zadnjeg albuma – “Getting Away With Murder“, ikonografija je i dalje moderno rokerska. Nema više širokih hlača, sad su tu crne traperice, lanac lagano visi niz nogu, a kosturske glave morbidno nas gledaju s velikog platna. Sve im to puno bolje stoji, i trenutno me neće nitko uvrijediti ako mi kaže: “Pa kak’ možeš slušat Papa Roach?! Pa to je za klince!“, jer sam u ovom DVD-u uživao.

Dobar i zabavan koncert uz kojeg si možeš otvorit pivicu i zapalit pljugu. Kada gledam kakve sve muzike ima zadnje vrijeme, niti ne tražim puno više. Pogotovo od Papa Roach, koji su zaokretom u karijeri napravili potez koji me tjera da ih slušam više, nego u vrijeme kada su bili najpopularniji.