Nelly
M.O.
Datum izdanja: 30.09.2013.
Izdavač: Republic Records / Universal Music
Žanr: Hip-hop, Pop, R&B
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Američki reper Nelly, rodom iz St. Louisa, jednog od najsiromašnijih i kriminalom najopustošenijih američkih gradova, bio je izuzetno simpatičan lik kada se pojavio na sceni početkom 2000.
Opuštenog flowa poput stanja uma većine stanovništva svog koliko opasnog, toliko i zabavnog grada, laganim pjevušenjem refrena, te rimama o napušavanju, kruženju kabrioletima gradskim ulicama i atraktivnim djevojkama njegove pjesme poslužile su svrsi, a Nelly je odavao dojam donekle uspješnog, no ne i potpuno umjetnički dorečenog antipoda tvrdom stilu većine tadašnjih repera.
Prva tri albuma “Country Grammar”, “Nellyville” i “Suit” odgovarali su po svemu ranije navedenim razmišljanjima. No, već se u posljednje navedenom osjetio veći pomak prema R&B žanru, no ovdje je još to izgledalo donekle solidno. Četiri godine kasnije na albumu “Brass Knuckles” Nelly se pojavljuje s nabačenih petnaestak kila čiste mišićne mase, u dizajnerskim uskim majicama, te je izgled autentičnog vragolastog dečka iz kvarta zamijenio onim šminkera iz otmjenih klubova.
To samo po sebi naravno, ne mora biti loše, no ovdje se pokazalo kako je tu metamorfozu pratila i glazba. Albumi su postali plastični, konfekcijski proizvodi bez imalo duše, osjećaja ikakve pripadnosti bilo kojem geografskom dijelu Amerike, a ugođaj spontanog tuluma u dvorištu zamijenjen je izlascima na mjesta gdje svi žele bit viđeni i prave se da se zabavljaju, no uistinu se nitko osjeća dobro. Premda je na tome albumu gostovao legendarni Chuck D., te kralj trap muzike Gucci Mane album je bio loš komad muzike. Kod publike je solidno i prošao, no kritika, pa i prijašnji fanovi nisu nikako bili zadovoljni. Slična situacija je bila i sa sljedećim “5.0”. Novi album “M.O.” vjerojatno je i najgori koji je Nelly ikad snimio, a kod publike je prošao nezapaženo.
Prodavši ukupno samo 23.000 primjeraka, Nelly je nažalost dotaknuo i komercijalno gledajući samo dno.
“M.0” sadrži vrhunske producente, gostovanja komercijalno najisplatljivijih zvijezda hip-hopa današnjice, no sve bez imalo uspjeha. “Get Like Me” s produkcijom Pharella zvuči poput jeftine imitacije “Drop it Like it’s Hot”. Future i T.I. zvuče kao da posao obavljaju jer moraju ili iz nekakve usluge Nellyu.
“Walk Away” s country instant proizvodom Florida Georgea Lineom zvuči grozno poput i same ideje o spajanju kičastog R&B-a, lošeg hip hopa i još goreg countrya. “Headphones” s Nelly Furtado je pak poput neuspjelog rip-offa “Coming Home” Diddya, a je li ovdje Nelly pjeva ili repa vjerojatno ne zna ni on sam.
“M.O” je jedan od najgorih albuma u posljednje vrijeme, kojeg od komercijalnog a da ne govorimo o kreativnom neuspjehu, nisu uspjeli spasiti niti svi popularni gosti i zanatski vješti producenti.