Nakon 29 godina tišine Allmansi odsvirali koncert vrijedan pažnje

Na dvostrukom DVD-u objavljene su snimke s dva koncerta The Allman Brothers Banda iz 2003. godine. Na prvom je veći dio koncerta, a na drugom bis, bonus pjesma, opsežni intervjui, foto album i drugo. Brze energične blues pjesme se izmjenjuju s tihim i tužnim baladama, a bend je u svakoj izvedbi na visokoj razini.

Neki od starih hitova koje sviraju su: “Statesboro Blues”, “Don’t Keep Me Wonderin”, “One Way Out”, “Dreams”, “Whipping Post” i druge.

Gregg Allman jedini je Allman u The Allman Brothers Bandu. Pitate li se gdje je drugi brat, ili je ovaj možda lud pa je tako nazvao bend? No fanovi će dakako znati odgovor. Naime Greggov brat i suradnik, gitarist Duane, preminuo je 1973. u motociklističkoj nesreći, ali grupa je zadržala naziv.

U djelomično izmjenjenoj postavi Gregg Allman ponovo je okupio Allmanse, rock grupu čija je svirka temeljena na bluesu s primjesama country glazbe. Staroj ekipi: pjevaču i klavijaturistu Greggu Allmanu, bubnjarima Jamoieu i Butchu Trucksu, pridružili su se gitarist i pjevač Warren Haynes, udaraljkaš Marc Quinoes, bas gitarist Oteil Burbridge i gitarist Derek Trucks.

Nitijedan fan te grupe ne može biti razočaran odličnom svirkom, a svatko tko ih prvi put sluša, tj. gleda u akciji, bit će oduševljen.

Svirka nas vraća u dobre sedamdesete, ali ne gubi na svježini i vjerodostojnosti. Bend je od samih početaka poznat po dva bubnja, dok je jedan od bubnjara svirao udaraljke. No sada je pojačan za jednog udaraljkaša tako da se bubnjari mogu posvetiti samo bubnjevima. Sva trojica sviraju zaneseno i koncentrirano.

Warren Haynes je svakako najjača karika u lancu. Led je probio solom koji je bio pravi uvod u ovako dobar koncert. Derek Trucks je bez sumnje mladić otvorenih nazora i iznimnih sposobnosti koji je već ostvario vlastitu samostalnu karijeru. U novom broju uglednog američkog časopisa DownBeata prema ocjeni kritičara zauzeo je prvo mjesto u kategoriji ‘zvijezda u usponu karijere na području bluesa’.

Doima se kao da je cijelo vrijeme u nekom svom svijetu, pogledom zabijenim u pod i ne skidajući ruku s gitare koja asocira na Franka Zappu s kojim je svirao. Izvsnu i ravnopravnu komunikaciju ostvario je s Haynesom. U više izvedbi jedan drugog izazivaju na dvoboje, nadopunjunju se, isprepliću u improvizacijama.

Oteil Burbridge, koji se pratnjom odlično uklapao u bend, bio je u pozadni do sredine koncerta, no tada je odsvirao solidan solo koji ga je trgnuo iz sna, pa je počeo energičnije svirati. Allman tu očito nije bio da bi se isticao. Klavijature su stalno bile u drugom planu, ali zato je odlično otpjevao cijeli koncert izmjenjujući se s Haynesom, a može se i čuti da nije loš gitarist. Naime, usred koncerta je uzeo akustičnu gitaru i počeo svirati, što je trajalo samo jednu pjesmu.

On je očito jedini koji na tom koncertu nije dao sve od sebe, ali to mu ide u prilog. Pokazao je da nije sebičan i da dopušta mladima da se ističu. Ispod površine se uvijek krije još nešto, a to je činjenica da je on okupio Allmanse i da ih cijelo vrijeme drži na okupu.

Ovaj pothvat nikako nije bio ponukan nedostatkom novca ili pokušajem oživljavanja stare slave. Glazba je donekle drugačija od prijašnje, ponajviše zbog Haynesa i Dereka Trucksa, ali i Burbridgea. Upravo je on u intervjuu izjavio da je njemu i Dereku Trucksu bilo pomalo teško uskladiti se sa starijim članovima benda zbog velike razlike u godinama, a da Haynes koji je srednja generacija najbolje komunicira sa svima.

Ovaj je DVD The Allman Brothers Banda u današnoj glazbenoj industriji prepunoj komercijale i ‘fake’ bendova, pravo osvježenje. Ako ćete imati priliku zgrabiti ga ne oklijevajte, jer će vam ga netko ‘maznuti’ ispred nosa.