Wattstax: Music From the Wattstax Festival And Film
Izdavač: Stax Records / Aquarius Records
Žanr: Soul
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Wattstax, festival izdavačke kuće Stax, održan je 20. kolovoza 1972. u Los Angelesu pred 112.000 Afroamerikanaca: The Staple Singers, Eddie Floyd, Johnnie Taylor, Albert King, Rufus i Carla Thomas, Isaac Hayes i mnogi drugi pobrinuli su da ovaj funk-soul-R&B spektakl uđe u glazbene anale kao ‘crnački Woodstock’.
Memphis… Prva glazbena asocijacija je Elvis Presley, druga Stax Records. Stax je između 1960. i 1976. bio ključno mjesto definiranja afroameričke kulture (paradoksalno, najzaslužniji za to bio je bijelac Jim Stewart). 
Teško da se tih godina uopće znalo što je afroamerička kultura, dvije rase strogo su se razgraničavale: gradske vlasti Memphisa otišle su u krajnost i zatvorile sve javne bazene kako se bijela i crna djeca ne bi kupala u istoj vodi.
S vremenom Stax Records postao je centar južnjačkog soula, nastajali su hitovi “(Sittin’ on) the Dock of the Bay”, “Green Onions”, “Hold On I Commin”; pojavili su se izvođači poput Otisa Reddinga, Alberta Kinga, Isaaca Hayesa, grupe Booker T. & the MG’s (prvi rasno miješani izvođač), Sam & Dave i mnogi drugi, a s vremenom je Stax zvuk utvrdio svoje mjesto na glazbenoj sceni.
Watts… Nije bubnjar Charlie, nije glumica Naomi, već predgrađe Los Angelesa koje je u povijest ušlo zahvaljujući šestodnevnim nemirima iz kolovoza 1965. Najveći (sudjelovalo oko 35.000 Afroamerikanaca) i najkrvaviji rasni nemiri moderne Amerike završili su s 34 mrtvih (nešto slično ponovilo se 1992., kada je sud oslobodio četvoricu policajaca optuženih za zlostavljanje mladog Afroamerikanca) i sa štetom iznad 200 milijuna dolara.
Wattstax… Gotovi svi afroamerički talenti koji su potpisali za Stax (nažalost, Otisa Reddinga nije više bilo među živima) održali su ljeta 1972. u Los Angeles Coliseumu – doslovce u samom srcu tame – sedmosatni koncert za pamćenje.
Ambiciozna ideja bila je zbližiti nemirima i sumnjom načetu afroameričku zajednicu razorenog predgrađa, proslaviti njezino preživljavanje i uliti joj nadu te pokazati kako budućnost ipak nije tako crna.
Kako bi potaknuli dolazak što većeg broja ljudi, ulaznice za koncert puštene su u prodaju po simboličnoj cijeni od jednog dolara, odazvalo se 112.000 istomišljenika, a poruka kako je zajednica zapravo snaga koja je pokrenula čitav projekt, postala je i više nego očita.
Koncert je postao film a film soundtrack. Razvojem tehnologije, originalne dvije LP ploče zamijenjene su trostrukim CD izdanjem s 47 izabranih pjesama, od kojih neke (gotovo trećina) imaju onaj – svima dragi – predznak ‘previously unreleased’.
Odmah valja upozoriti na klasičnu boljku koja prati Wattstaxu slične kompilacije (sjetite se samo bilo kojeg albuma s glazbom Woodstocka): ovo izdanje sadrži glazbu iz filma (objavljena posebno), glazbu sa samog festivala (također objavljena posebno), ali i neobjavljene snimke, kao i one koje su objavljene prije na drugim albumima (Hayesova “Theme from Shaft” objavljena je na albumu “Isaac Hayes at Wattstax”).
Neke pak uopće nisu s Wattstaxa: bitovi pokojnog stand-up komičara i glumca Richarda Pryora preuzete su iz L.A. Summit Cluba (u filmu Mela Stuarta ubačeni su kao tematska poveznica između glazbenih cjelina; na ovom izdanju djeluju pomalo izgubljeno).
Sam festival otvorila je osamnaestominutna “Salvation Symphony” (na albumu zastupljeno je samo prvih osam minuta) u izvedbi 32-očlanog Wattstax ’72 Orchestra te legendarni Jesse Jackson s pjesmom “I Am Somebody”.
Deborah Manning i “Take My Hand, Precious Lord”, Fredrick Knight i “I’ve Been Lonely (For So Long)”, Louise McCord i “Better Get a Move On”, superiornost i mirnoću izvedbe Rufusa Thomasa (“Do the Funky Chicken”) nije potrebno posebno naglašavati, The Bar-Kays i “Son of Shaft/Feel It”, filozof soula Johnnie Taylor i “Steal Away” najbrže i najvjernije će vam predočiti što je zapravo Wattstax.
Povijesno iznimno vrijedan dokument afroameričke glazbe ranih 1970-ih: soul, funk i gospel u najpoznatijim pjesmama u izvedbi najvažnijih izvođača tog vremena, rijetke fotografije i opširno izlaganje Roba Bowmana (‘povjesničar soula’ njegova je titula) o značaju čitave manifestacije (ne samo na glazbu, već i na kulturu), trebao bi biti posve dovoljan razlog za obogatiti svoju fonoteku emotivno najsnažnijem Wattstax izdanju do ovog trenutka.
