Najžešći govor boraca protiv netolerancije

    1477

    Clawfinger

    Hate Yourself With Style

    Datum izdanja: 22.11.2005.

    Izdavač: Nuclear Blast / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Faggot In You
    2. Hate Yourself With Style
    3. Dirty Lies
    4. The Best & The Worst
    5. Breakout (Embrace The Child Inside You)
    6. Right To Rape
    7. What We’ve Got Is What Yo’re Getting
    8. Sick Of Myself
    9. Hypocrite
    10. Without A Chase
    11. God Is Dead

    Nekako smo svi zadnje vrijeme zaboravili na dečke iz Clawfingera, jer iako su bili pioniri i čak predvodnici rap metala, zadnje vrijeme ih je američka navala žestokih ritmičnih bendova pregazila i ostavila zatvorene u njihovoj Švedskoj i određenim dijelovima Europe. Ali, kada se pogleda njihova diskografija, lijepo se vidi da nije bilo apsolutno nikakvih problema. “A Whole Lot Of Nothing” je izašao 2001., poslije toga i “Zeroes & Heroes” 2003., da bi se sada vratili s njihovim, po meni, najžešćim albumom.

    Što se njihovog položaja na sceni tiče, uvijek su bili nekakvi ekscentrični metalci koji nikada nisu prihvatili toliko potrebni imidž zvijezda, lanaca, dugih kosa i crnih kožnih hlača, ali su imali itekako punkerski pristup problematici u svojim riječima. Već davne 1993. puno se pričalo o njihovom provokativnom singlu “Nigger” s kojim su pokazali da većina svijeta ne gleda u dubinu, i da ima jako puno onih koji ‘knjigu sude po koricama’.

    Svojim inteligentnim riječima borili su se protiv nepravde koristeći dosta obrnute psihologije. Ovoga puta u tome smjeru su iskoristili pjesme “Faggot In You” koja se, suprotno od dojma, bori protiv homofobije, te “Right To Rape” (sami pogodite tematiku i smjer borbe).

    Muziku podržava

    Ipak, slušajući ostatak albuma čini se da su odlučili na više gitaristički žešći grooverski stil, za razliku od dosadašnjeg klavijaturistički industrijalnog stila. Ipak, iako ih nazivaju nekom čudnom kombinacijom Limp Bizkit, RATM i Meshuggah, mora se reći da ipak nisu toliko kaotični kao potonji metalci, niti iritantni kao nekim Limp Bizkit.

    Dakle, ipak su pjesme (posebno refreni) daleko slušljivije i nekad prelaze neku granicu Clawfingera, kao recimo “Without A Case” ili “Dirty Lies“, dok se na trenutke nailazi na beskompromisne i brze brutalno metalne dijelove. Posebno su takve najbrža kitica (u stilu Biohazard) na “Breakout” i grind refren “Sick Of Myself“.

    Kombinacija takvih situacija i jedna od najboljih na albumu ipak je naslovna “Hate Yourself With Style“, koja nam ipak poručuje da nam može samo biti drago što su se ovi zanimljivi likovi vratili s novim pjesmama, a zadnja “God Is Dead” još jednom pokazuje da se drže svojih stavova i da im nije strano to reći jasno i glasno.

    No, mnogi ipak tvrde da Clawfinger, unatoč ovakvom beskompromisnom albumu nikad neće postati prva liga u takvoj glazbi. Ja mislim da oni to nikada nisu ni pokušavali postići, već su svoju dugovječnost i čudan stil iskoristili kako bi prenijeli neku poruku i postali jedan od najiskrenijih i najinteligentnijih bendova u širem opsegu ovakve glazbe.

    Ako se System Of A Down primio opisivanja armenskih problema i ratova i prenošenja teme na živčane tinejdžere, onda se Clawfinger u riječima drži ipak prosječne osobe i obrazovanog građanina koji je okružen silovanjima, Crkvom i rasizmom.

    Muziku podržava