Najveći problem su pretenzije u zvuku

Prošlo je već poprilično vremena od najavnog albuma “Through The Windowpane” benda Guillemots kojim su najavili velike stvari. Ranije ove godine izdali su svoj treći album, a velikih stvari niotkud.

Spomenuti album spojio je ono najbolje što se u britpopu događalo posljednjih dvadesetak godina na jedan malo drugačiji način čime su mnogi bili i više nego zadovoljni, nadajući se da su dobili novi Radiohead (koji se u to vrijeme još uvijek naveliko tražio). Kako je vrijeme odmicalo, tako je bend malo pomalo lutao, a u takvom izdanju je i novi “Walk the River“.

Prvo što se na albumu primjećuje nakon ubacivanja u stereo uređaj je duljina od čak 65 minuta. Ako se nakon toga ide malo pogledati minutaža samih pjesama vidi se da su čak dvije dugačke oko devet minuta što je u ovom slučaju možda i mnogo previše.

Istina je da je Fyfe Dangerfield vrhunski skladatelj i da zna napraviti dobar tekst i melodiju. Problem ipak leži u tome što sam ne zna što bi najradije bio, kreativac ili komercijalac, pa često radi kompromise i otežava pjesme kompleksnim temama zbog čega one same najviše pate.

Tako je “Walk the River” zapela u nekoj sanjivosti koja je na trenutke malo previše monotona ili pak obogaćena uvrnutim detaljima poput pjesme “Vermillion” gdje se čovjek mora zapitati čemu sve ovo u jednoj pjesmi. Da su joj oduzeti uzaludni gitarski i blijedi elektronski trikovi, ova bi skladba mogla postati pravi hit. Ovako je to ispalo samo isforsirani eksperimentalizam.

Nasuprot njoj su pjesme poput “I Don’t Feel Amazing Now” koje se ubrajaju u vrhunce baladnog pop rock skladalaštva britanske britpop ere s kraja ’90-ih. Kažem to zato jer bi upravo ova pjesma bezbrižno mogla stati u rang s onima koje su The Verve izdali 1997. na epohalnom albumu “Urban Hymns”.

Odmah do nje nalazi se i “Ice Room” koja bend pokazuje u totalno drugačijem svjetlu, kao prpošan sastav vedrih tonova i pomalo nabrijane teme. S njome bi svakako mogli opravdati status novog Radioheada da više krenu u tom pravcu, ali nažalost, pokušaj sljubljivanja eksperimentalnog i modernog nikako im ne uspijeva, osim u povremenim trenucima poput ovog.

Slušajući album dobiva se dojam da bend uopće ne želi nikakvu komunikaciju sa svojom publikom, već da je album sazdan kao hladna cjelina s vrlo malo emocije nauštrb bombastičnih produkcijskih zahvata. Time su jasno izražene melodije dobile na svom stadionskom i komercijalnom pristupu, ali i mnogo više izgubile jer ispada da treba cijeli roj producenata da im pjesma nekako zvuči.

“Walk the River” nikako ne možemo proglasiti lošim albumom, ali u odnosu na prvijenac, ovo je tek puki prosjek s nekoliko dobrih brojeva i nizom pjesama koje nikako ne bi našle mjesto na hvaljenom debiju. Ako se tako pogleda, onda se može i zaključiti da Guillemots vjerojatno nikada neće dostići rang kakvog na primjer ima Coldplay, a kojeg su uvelike iskazali na “Through The Windowpane“.

Teško je mnogim izvođačima da nakon početnih uspjeha zadrže kreativnost i dalje sigurno koračaju naprijed, a rijetki uspijevaju u tome. Imamo primjer Arcade Fire koji su najbolji dokaz da možeš cijelo vrijeme ostati svoj i biti velika rock zvijezda, dok mnogi drugi skreću u stadionski rock i tamo najčešće puknu. Guillemots ispadaju kao da nisu još sigurni što i kako žele, a dokaz tome je ovakav album koji balansira od odličnog do vrlo dosadnog.

Jesu li mogli bolje? Naravno da su mogli, ali i trebali. Ovako od oka, da je album nešto kraći, smanjile bi se pretenzije suvišne produkcije, a samim time dobili bi na fokusiranosti pjesama što bi na kraju donijelo više uspjeha i prije svega hitova jer se u današnje vrijeme, nažalost, najčešće albumi pamte po njima (najbolji dokaz je Lady GaGa).