Najpliće što može, a opet tako pitko

Gotovo redovito prije ljeta (svakih nekoliko godina), Velšani Lostprophets pretvaraju se u kalifornijske izaslanike i isporuče dozu tinejdžerskog popastičnog rocka.

Nakon što su imali skretanja s utabanog puta prije izdavanja “The Betrayed“, ovaj put nekako su se opet pretvorili u izgubljene propovjednike i svima ponudili dozu naših tihih patnji – melodičnosti i himničkih refrena.

Otrovni jezici ovo će još jednom nazvati ne baš inteligentnom i motivirajućom muzikom, ali ovo ni nije namijenjeno njima. “Weapons” je, kako bi čovjek rekao – malo žešći pop-rock. Mainstream dovoljno nagruvan gitarama da ga se može smjestiti izvan današnje tipične MTV generacije, ali da ga i oni popiju bez prevelikih pitanja.

Moćna i masna produkcija odlikuje stvari kao “A Little Reminder That I’ll Never Forget“, “Heart On Loan” ili “Jesus Walks“, a ona poznata nostalgijica na pragu pjesme “Last Train Home” reproducirana je na “A Song for Where I’m From“. I baš tako zvuči – kao pobjegla iz neke ponosne scene zajedništva filmova kao ”Američka pita”, a riječi “Cause everybody grew up so fast, another generation past, but it still feels like home to me” same govore za sebe.

“Better of Dead” zvuči dinamično jer Ian nakon dugo vremena iznenađuje repanjem, koje i dalje ima onu poznatu boljku – riječi nezrele i isklišeizirane u rangu Papa Roach: “I’d rather die on my feet, than ever live on my knees“. To odaje i općenite teme albuma – jedinstvo i stav ‘sami protiv svih’. Najjači aduti albuma možda su pri samom početku jer “Bring ‘Em Down” i popularni “wohooo wohooo” na “We Bring an Arsenal” odmah rokaju poznato, nenametljivo i ugodno, te podsjećaju na atmosferu s “Liberation Transmission“.

Svaki put se iznova mučim opisivati tu pitkost i jednostavnost Lostprophetsa i svaki put se trudim to postaviti na zdrave noge i uvjeriti nekoga da svi ti opisi nisu loša reklama. Izraz ‘guilty pleasure’ često mi prođe kroz glavu kad smještam Lostprophets negdje diljem vlastite kolekcije, a nikad mi nije bio skroz jasan taj magični sastojak kojim svaki album i svaki sing-along refren ispoliraju baš kako treba. Pa makar zvučali kao manje sterilni Nickelback ostao u nu metal vremenima…

“Weapons” u svojih 40 minuta prisiljava slušatelja da imaginarno obriše pokoju godinu s vlastitih pleća i vrati se u dane kada se najvećim problemom činilo zeznuti profesora i osigurati ljetnu romansu. Uz taj ispunjeni preduvjet, skoro svaki put je simpatično podružiti se s Lostprophets. Zašto? Ma više ni sam ne znam…