Najosobniji Earlov album

    1608

    Steve Earle

    Townes

    Datum izdanja: 12.05.2009.

    Izdavač: New West Records

    Žanr: Country, Folk-Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Pancho And Lefty
    2. White Freightliner Blues
    3. Colorado Girl
    4. Where I Lead Me
    5. Lungs
    6. No Place To Fall
    7. Loretta
    8. Brand New Companion
    9. Rake
    10. Delta Momma Blues
    11. Marie
    12. Don’t Take It Too Bad
    13. Mr. Mudd and Mr. Gold
    14. (Quicksilver Daydreams Of) Maria
    15. To Live Is To Fly

    Dvanaest godina nakon smrti svoga prijatelja i mentora, Steve Earle pažljivo je odabrao 15 njemu najdražih pjesama teksaškog trubadura Townesa Van Zandta i kroz emotivno isprepleteni vrtlog odao počast ne samo svome učitelju, već i kompleksnom odnosu koji ih je pratio svo vrijeme.

    Otkako je 1968. objavio svoj prvijenac, Townes Van Zandt postao je prototip kultne figure country-folk kantautorstva. Velik broj njegovih pjesama snimali su drugi (Willie Nelson i Merle Haggard, Emmylou Harris, Cowboy Junkies, Norah Jones…), a većina njih – osobito "If I Needed You", "To Live Is To Fly" i "No Place To Fall" – klasici su žanra.

    On sam nikada nije uspijevao doseći značajnije tiraže, nikada nije imao zapažen album ili hit, a desetljećima se borio sa svojim demonima u ubitačnoj kombinaciji ovisnosti s jedne te depresije s druge strane. Kada su njegove pjesme pjevali drugi, poput Merlea Haggarda i Williea Nelsona ("Pancho And Lefty", 1983.), redovito su završavale na prvome mjestu ljestvice.

    Muziku podržava

    Kao šesnaestogodišnjak, Van Zandt je otišao od kuće, a otprilike desetljeće kasnije, početkom 1970-ih., negdje u Houstonu upoznali su se mentor i tada osamnaestogodišnji učenik. Steve Earle bio je nadobudni klinjo koji je vjerovao kako je, uz Boba Dylana i The Beatlese, ipak moguće stvarati pjesme koje će biti ‘književnost koju možete slušati u vožnji automobilom’ kako je jednom precizirao.

    Townes Van Zandt bio je tada najsjajnija zvijezda Texasa koja je povezivala Austin i Houston, ali i more alkohola i narkotika.

    Odnos Van Zandt-Earle bio je iznimno kompleksan i kompliciran, baš kao što su osobine junaka filmskog buddy-buddy žanra totalne suprotnosti ujedinjene u ključnom elementu (sjetite se samo serijala "Smrtonosno oružje" i jedne od ‘istina’ iz američkih filmova o detektivima koji rješavaju testove osobnosti kako bi za partnera mogli dobiti osobu koja im je potpuna suprotnost).

    Van Zandt bio mu je u svemu uzor, ne samo u glazbenome svijetu, a njihovo prijateljstvo i utjecaj koji je ostavio na Earlea bilo je neopisivo (svoga najstarijega sina nazvao je Justin Townes). Upravo je Steve Earle jedan od razloga zašto se uz ime Townesa Van Zandta veže pridjev ‘legendaran’.

    "Townes Van Zandt najbolji je kantautor na svijetu i ako treba popet ću se na stol Boba Dylana u svojim kaubojskim čizmama i reći mu to isto" – tako je govorio Earle za Van Zandta, svog inspirirajućeg i frustrirajućeg uzora, čovjeka kojemu je umjetnost bila uvijek na prvome mjestu.

    Možda nikada nije postao popularan, bogat i slavan, no nagrada za sav trud i značaj bio je status legende koji je uživao među malobrojnim štovateljima. Bio je najveći country i folk umjetnik svoje generacije i vrhunski pripovjedač, kasnije su – kada je već bilo prekasno – to shvatili apsolutno svi.

    Da se priča o njemu još brže proširi, pobrinuo se i sam Earle, bezbroj je priča i anegdota koje se prepričavaju iznova i iznova: kada se Earle pravio važan igrajući se moćnim Magnumom .357, iziritirani Van Zandt istrgnuo mu je revolver iz ruke, stavio metak u nj, zavrtio bubanj, prislonio si cijev uz sljepoočnicu i povukao okidač, ne jednom, već tri puta.

    Druga priča kaže kako je Van Zandt jednom zgodom Earlu kazao kako bi trebao pročitati Tolstojev "Rat i mir". Nakon 1500 stranica, na svoje ogromno iznenađenje, Earle je ustanovio kako Van Zandt nema pojma o zgodama Bolkonskih i Rostovih, jer knjigu nikada nije pročitao. "Samo sam mislio da je trebaš pročitati" nezainteresirano mu je uzvratio mentor.

    Divni gubitnik, to je bio Van Zandt sudeći po romantičnim pričama. Svoj je život proveo tumarajući kroz Tennessee, Colorado i Texas, spavajući u hotelskom krevetu ili na kauču prijatelja, bilo je posve svejedno (uočite li sličnost sa životom Lea Kottkea, dobro ste uočili).

    Nastupi uživo bili su dvije krajnosti: u večerima kada je bio raspoložen neopisivom je lakoćom otmjeno sumirao životne vrijednosti, radost, tugu, strahove, praznine, kajanja, ljubav, nemire i lutanja, bol i sve ostalo, a opet, bilo je i nastupa kada bi padao sa stolice, nakrcan alkoholom i narkoticima posve nesposoban održati koncert. A tada je, najčešće, na njegovo mjesto uskakao Steve Earle.

    Htjeli priznati ili ne, Earlov stil života i karijera na neki su način moderna preslika života i karijere pokojnoga Townesa Van Zandta.

    Protekla dva desetljeća, Steve Earle kontroverzan je hibrid Woodya Guthriea i najboljih predstavnika country odmetništva, buntovnik u punome smislu riječi, uvijek je bio izoliran od mainstreama i krutih pravila žanrova. Ni on, kao ni Van Zandt, nikada u potpunosti nije bio prihvaćen, ali uvijek je uživao kultni status.

    Pogrešnih je koraka u životu imao jako puno, ženio se i razvodio šest puta (premda je imao pet supruga), a alkohol, oružje i narkotici su mu bili vjerna pratnja. Bitku s narkoticima izgubio je između 1990. i 1994.

    "Vjerojatno sam u govnima kada su mi poslali tebe" primijetio je jednom prilikom nadrogirani Earle kada ga je Van Zandt posjetio na nagovor zajedničkih prijatelja. Jedini savjet koji mu je Van Zandt tada dao bio je da koristi čiste igle. Dno dna Earle je osjetio 1994. kada je osuđen na zatvorsku kaznu zbog posjedovanja opojnih droga. Ostavio se skladanja, snimanja, nastupanja, a prosudite sami koliko je žalostan podatak da tada uopće nije imao gitaru.

    Van Zandt kazao je kako ne misli da će doživjeti duboku starost, Earle je rekao da će u četrdesetoj već biti mrtav. Međutim, danas 54-godišnji Earle trijezan je već 13 godina, u braku je sa znatno mlađom suprugom Allison Moorer, a pogrešnih koraka više nema.

    Čvrsto prijateljstvo između njih dvojice napuklo je baš kada je Earle prestao praviti pogrešne korake, ostavio se alkohola i droge, a činjenica da je nekoliko puta skoro preminuo odagnala je svu zanesenost i razumijevanje za iste poroke Van Zandta za kojega povratka više nije bilo.

    "Townes" je deveti album ‘čistoga’ Stevea Earla koji je postao poput feniksa koji se uzdigao iz zatvorskog pepela: sklada, svira, nastupa, producira, piše, politički je aktivan, zastupljen je na neki način u svakome vidu umjetnosti. Trideset i pet godina štovanja, proživljenih emocija i zamršene povijesti, Steve Earle pretočio je obradivši petnaest Townesovih pjesama, onako po sjećanju kako su ih nekada skupa svirali ili kako je slušao da ih svira on sam.

    Neke, poput "White Freightliner Bluesa" svira čitav život, a neke je – po vlastitom priznanju – morao naučiti.

    "Pancho And Lefty", "Colorado Girl" i "Marie" savršeno vizualiziraju intimnost kasnonoćnih svirki oko stola s umornim društvom, te uz melankoličnu "To Live Is To Fly" predstavljaju Earle u naponu snage. S druge strane, zbog električne "Brand New Companion" zamolili biste ga da se vrati u unplugged izdanje te da zalutaloga Toma Morella (Rage Against The Machine, odnosno The Nightwatchman u solo karijeri) u "Lungs" otpremi kući.

    Krug je zatvoren pjesmom "Mr. Mudd And Mr. Gold" u kojoj mu se pridružio sin Justin Townes. Tom je pjesmom Earle prije tridesetak godina pokušao impresionirati Van Zandta kada mu je prvi puta došao na nastup.

    Uopće nije sporno da od svih ljudi na svijetu Steve Earle ima sva prava pjevati Townesove pjesme, veće je pitanje zašto se ovaj album nije pojavio ranije, jer Earle već 35 godina ne odustaje od Van Zandtova smjera. Neki će potegnuti pitanje kakav je to album na kojem Steve Earle zvuči poput Townesa Van Zandta, na kojem pjesme zvuči kao da su samo prepjevane, a ne i obrađene?

    U tome i jest bit, sve pjesme odabrane su tako da vješto opisuju odnos Earle-Van Zandt, jer to su njihove pjesme koje Earle svira po sjećanju s ekipicom koja je manje prateći bend, a više grupa prijatelja s bocom piva na trijemu; najčešće je ipak Earle sam s gitarom.

    Osnovni je nedostatak što ovaj album ne pruža nikakav novi, niti bolji pogled na ovu dvojicu buntovnika: niti je ovo pravi Steve Earle, niti je ovo baš prava bit Townesa Van Zandta.

    Puno je ljepšu posvetu Van Zandtu Earle poklonio prije dvanaest godina: u osvit prvoga dana nove 1997. godine, zbog naslaga neurednoga života prestalo je kucati srce pedesetdvogodišnjeg Townesa Van Zandta. Nekoliko mjeseci kasnije, održan je koncert njemu u čast koji je trajao nevjerojatnih 6 i pol sati, a krajem iste godine, Steve Earle objavio je album "El Corazón" i u posljednjoj se pjesmi, baladi "Ft. Worth Blues", dirljivo oprostio od svoga mentora riječima – "See you when I get there, Maestro…".

    Muziku podržava