‘Najobičniji’ album Arcade Firea

    7457

    Arcade Fire

    The Suburbs

    Datum izdanja: 30.07.2010.

    Izdavač: Mercury Records / Universal Music

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Suburbs
    2. Ready to Start
    3. Modern Man
    4. Rococo
    5. Empty Room
    6. City With No Children
    7. Half Light I
    8. Half Light II (No Celebration)
    9. Suburban War
    10. Month of May
    11. Wasted Hours
    12. Deep Blue
    13. We Used to Wait
    14. Sprawl I (Flatland)
    15. Sprawl II (Mountains Beyond Mountains)
    16. The Suburbs (continued)

    Novi album indie miljenika Arcade Fire prolazi većinom u nešto drugačijim tonovima, mnogo mirnijim, manje eksplozivnim od onog na što su nas naučili na svojim remek-djelima “Funeral” i “Neon Bible“.

    Arcade Fire su svakako jedan od najvećih bendova prve dekade 21. stoljeća jer su svojom pojavom promijenili stanje na glazbenoj sceni kojoj je odjednom bilo fora čuti nešto mračno, a opet vrlo efektno i prodorno, pa ne čudi zbog čega je “Funeral” u svim ljestvicama dekade vrlo visoko, ako ne i na samom vrhu.

    I dok je prvijenac inspiriran mnogim smrtnim slučajevima koji su se događali tijekom snimanja albuma, “Neon Bible” je rađen po najboljoj recepturi gdje su posudili ‘nešto’ s prvog albuma, te to ‘nešto’ dodatno nadogradili u novi album o kojem su svi, ali baš svi pričali (najbolji dokaz su vrhovi godišnjih ljestvica albuma), a posebno treba izdvojiti pjesmu “Intervention” koja svojim orguljama razvaljuje.

    Ponoviti istu priču i još malo ju ‘pomaknuti’ ili totalno okrenuti ploču, vrzmalo se po glavama članova benda, dok nisu odlučili napraviti ovo drugo i možda zauvijek isprali sa sebe dojam nedodirljivih glazbenih genijalaca.

    Muziku podržava

    Osnova albuma “The Suburbs” je gotovo neprepoznatljiva za bilo kojeg fana benda, jer su ovdje vrlo mirni, skoro spokojni u većini pjesama, u njima nema žara kojim potpaljuju atmosferu… Ukratko rečeno, album zvuči kao da im je opako nedostajalo inspiracije prilikom studijskih sessiona, pa tek u nekim dijelovima uspijevaju probuditi maštu slušatelja, dok u većini slučajeva bi se “The Suburbs” mogao puštati pred spavanje kao uspavanka.

    Ok, nije sad to toliko katastrofalno loše, neće Arcade Fire izgubiti svoj šarm zbog jednog nešto slabijeg albuma, ali svakako od benda tog kalibra očekivalo se više nego što smo dobili s “The Suburbs” koji zvuči kao mračna americana s osunčanim tonovima i bogatim orkestracijama.

    Jedan od očitih problema je i dužina albuma, odnosno broj pjesama koji se popeo na rekordnih 16, pa kako “The Suburbs” odmiče, tako se sve više dobiva dojam jedne male monotonosti, iako album ima svojih uspona i padova, posebno pred kraj albuma gdje su se potkrale neke slabije, da ne kažem loše pjesme. Kao i kod svakog ‘dugačkog’ albuma, tako je i ovdje najlakše reći ‘bilo bi bolje da je kraći, da su se izbacile neke pjesme’, posebno budući da neke pjesme zvuče kao B-strane singlica.

    Najgore na albumu sjeda pjesma “Month of May” koja istini za volju bend pokazuje u razuzdanijoj, gotovo punk atmosferi što smo ranije rijetko mogli čuti, ali pjesma zvuči kao neka blijeda obrada “White Wedding” s previše repetitivnim ritmom od kojeg se nakon nekog vremena jedino čuje ‘tup-tup-tup-tup’…

    Slično se doživljava i skladba “Rococo” koja ima izvrstan uvod, rekao bih jedan standardni Arcade Fireovski naboj, ali užasan refren pokvari cijelu situaciju (”Ro-co-co, Ro-co-co, Ro-co-co…”), pa se jedva dočeka kraj vjerojatno najlošije pjesme koju je bend ikad objavio.

    Da nije sve crno na albumu, odnosno da “The Suburbs” vrijedi iznova slušati i dati mu novu šansu dokazuje nekoliko skladbi kao što je uvodna naslovna, pomalo kabaretska “The Suburbs” i posebno “We Used to Wait” koja zvuči kao podsjetnik na “Funeral”, posebno na skladbu “Rebellion (Lies)” zbog klavirskih dionica, samo što je “We Used to Wait” ipak nešto manje bombastična, ali osvaja svojim emocijama

    I dok prvi dio “Sprawl I (Flatland)” zvuči vrlo spokojno, kao da su Winu potonule sve lađe, “Sprawl II (Mountains Beyond Mountains)” je potpuna suprotnost. U njoj Régine zvuči kao Debbie Harry u “Heart of Glass” jer je pjesma gotovo čisti synth-pop s kraja ’70-ih., a u stihovima poput ”dead shopping malls rise like mountains beyond mountains / and there’s no end in sight / I need the darkness someone please cut the lights” mogla bi se prepoznati i naša predgrađa jer umjesto poticaja industrije, svi nas maltretiraju novim shopping centrima u kojima bismo trebali kupovati na kartice s parama kojih nemamo.

    Najveći odmak od svega dosad izdanog, osjeća se na pjesmi “Wasted Hours” koja zvuči vrlo poletno, kao pravi acoustic pop o kojem npr. Jack Johnson može samo sanjati zadnjih nekoliko godina. Jednostavna akustična melodija totalno je neopterećena ranijim uspjesima, kao da si je bend otvorio put k nekim novim temama koje u budućnosti mogu još dublje istražiti, posebno ako nadodaju svoj klasičan baroque pop štih.

    Dramaturgija nosi i “Ready to Start“, pjesmu koja bi mogla postati jedan od live favorita zbog razigranih bas i gitarskih dionica koje pršte ‘sve u 16’. Takvom dinamičnom, a opet vrlo jednostavnom melodijskom linijom uspijevaju zaokupiti slušatelja na gotovo svakoj pjesmi, pa se svakim daljnjim slušanjem shvaća višeslojnost svih pjesama što je oduvijek bila odlika Arcade Firea, još od najavnog EP-a, pa do prošlog albuma “Neon Bible“.

    U početku su mnogi osporavali drugi album, da bi ga potom proglašavali albumom godine, pa će vjerojatno i ovaj album doživjeti sličnu situaciju, iako moram reći da je ovo ipak najslabije izdanje Arcade Firea. Da, najslabije Arcade Firea, što u konačnici ne znači da je to i loš album jer su svojim prijašnjim albumima ljestvicu dignuli toliko visoko da ne čudi da jedan ovakav vrlo dobar niz pjesama zvuči tek ‘prosječno’.

    Arcade Fire su definitivno najveći kanadski bend (tu sam uračunao i one smiješne poput Nickelbacka) zadnje dekade, ako ne i više jer su već svojim najavnim albumima prodrmali glazbenu scenu kao malokoji bend do tada. Specifičnim suzvučjem uspijevaju s lakoćom prodrijeti do svakog slušatelja, bilo starog (čak ih i moja mama voli slušati), bilo mladog, a to je vrlina koju imaju samo rijetki bendovi.

    “The Suburbs” je veliko iznenađenje, ali i pravi put za karijeru Arcade Firea jer bi bilo nedolično da neprestano ponavljaju slične forme, budući da bi ih se ljudi vrlo brzo zasitili. Ovako, dobili su na širini za buduća izdanja na kojima mogu još više krenuti u istraživanja dosad manje zastupljenih žanrova u njihovoj pjesmarici.

    Istina je da je album trebao biti nijansu kraći, barem za pjesme “Month of May” i “Rococo” jer bi tada dobio na većoj homogenosti, ali i ovakav je zanimljiv desert koji će se često slušati sljedećih mjeseci, ako ne i mnogo duže. Promjene su neminovne, potrebne i poželjne, a najgore je kada neki bend gaca u svojem blatu i ne želi iz njega van. Sa “The Suburbs” Arcade Fire su pokazali da nisu takav bend, da znaju kada je vrijeme za promjene… Možda su došle naglo, ali tako to mora biti…

    Muziku podržava