Najnovije vijesti iz patološke ambulante

    1355

    Impaled

    The Last Gasp

    Datum izdanja: 05.11.2007.

    Izdavač: Candlelight Records / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. G.O.R.E.
    2. Sickness is Health
    3. The Visible Man
    4. You are The Dead
    5. All Gut, No Glory
    6. Up The Dose
    7. Torture of Duty
    8. Masters of Ordure
    9. Right To Die
    10. Dawn of The Dread
    11. The Last Gasp

    Kalifornijski death ‘medicinari’ Impaled oglasili su se sa četvrtim studijskim albumom u svojoj jedanaestogodišnjoj karijeri. Smrt, rezbarenja i mrcvarenja leševa u bolničkim patološkim ambulantama i dalje su im glavna nadahnuća, a zbog cover arta novog albuma, bogatog unutarnjim ljudskim organima, mnogima bi se, barem na kraće vrijeme, moglo ‘zgaditi’ čak minimalno uživanje u hrani. Ako ne i štogod drugo.

    Zato svima sa slabijim želucem preporučam da se zadovolje letimičnim pogledom na njega u ovoj našoj recenziji i da nikako ne traže verzije s velikim rezolucijama.

    Onima koji pak vole Impaled i njemu slične bendove, recimo Španjolce Haemorrhage, koji su prije par godina u nekoliko navrata htjeli održati koncert u mrtvačnici, ali nisu dobili odobrenje, to neće biti nikakav poseban ‘događaj’.

    A da li će im “The Last Gast” biti nešto posebno, teško je predvidjeti, jer ovim se albumom Impaled dodatno udaljio ne samo od grinda, s kojim je dosta ‘koketirao’, već i od samog death metala. Istina, ne može se reći da nije ostao njihov značajan utjecaj, no ovaj album nudi subžanrovsku raznolikost. Stoga je teško znati hoće li naići na potporu kod zagriženih ‘grindcoreovaca’.

    Muziku podržava

    Čak bih mogao reći da je ovo više thrash nego death metal, obzirom da su gitaristički riffovi tipični thrasherski, nekako najviše nalik na Megadethove (“Masters of Ordure“). Dakle, dosta su čišći, razgovjetni sa ne baš malim utjecajem melodija, a slične bi se stvari mogle reći i za povremene solaže.

    Gitarističkih atonalija je malo, a čvrste poveznice s deathom su razorna pjevanja, koja variraju između growla, guturala i screaminga, što će reći da se izvlače iz grla, pluća, želuca, pa sve do finalnog (donjeg) dijela crijeva. I na njima se ni u kom slučaju ne štedi. Jednostavno razaraju i razbijaju sve pred sobom.

    Također blast beatova nema u prevelikim, ili barem ne u uobičajenim, očekivanim omjerima, što je još jedan od razloga da ovaj album baš i ne možemo, usprkos nekim čvrstim argumentima, isključivo povezati sa grindom. Tu su još i, pa čak mi se čini, heavyu bliski svirački basevi, a zamjetan je i utjecaj punkoritmičnosti, koja obilježava nekoliko pjesama.

    Kao što je, npr., “Dawn of the Dread“, s jasnijim heavy solom. Ima, istina pjesama s death dominacijom (“G.O.R.E.“, “You are the Dead“), no tima, kao i skoro svima ostalima, najjači pečat daju upravo nekoliko puta spominjani gitaristički thash ‘udari’.

    Da ne gnjavim previše s imenima pjesama, spomenut će tek zadnje dvije “Dawn of the Dread” i naslovnu “The Last Gasp”, koji počinje sirenom, a završava kabaretskim ritmovima.

    Ponavljam pri kraju, ne znam kako će na ovaj album, kada ga čuju, gledati ljubitelji Napalm Deatha, Carcassa ili Nasuma, nekih od vodećih grind bendova, i ako ga nisu do sada, treba ih upozoriti da ne očekuju previše od njega.

    Mada se meni čini sasvim pristojnim i dobrim, samim tim što nije stilski strogo ograničen i što svaka, ali baš svaka pjesma, ima u sebi kontradiktornosti, da ne velim suprotnosti. Koje su dosta spretno spojene u jednu cjelinu.

    Muziku podržava