Najnegativniji album ikada

Polako mi postaje jasno zašto me neki frendovi u čudu gledaju kada se stresu u mom autu s početkom pjesme nekih ‘metalaca’. Postaje mi jasno i zašto se roditelji boje kad im djeca malo previše zaglibe u žestoku glazbu.

Iako i dalje tvrdim da je sve stvar odgoja i da najpozitivniji i najveseliji ljudi koje poznam slušaju sve samo ne veselu muziku, bend The Banner možda je mrvicu pretjerao.

Sve postaje jasno kada na njihovim internet stranicama prije početka riječi za jednu od pjesama s albuma “Frailty” stoji upozorenje. Nije riječ o onom bezopasnom i smiješnom natpisu ‘Parental Advisory’, već o upozorenju samog autora.

Ide nekako ovako: “Ako se ubijete, to je zato što ste glupi ili nešto ne štima s vašim mozgom. To nikako nije radi ove pjesme. Ako vi ili netko koga znate koristi naše pjesme kao input za neke loše odluke, onda već imate problema i kontaktirajte jednu od mnogih agencija koje sprečavaju samoubojstvo…“

Pri kraju pokušava stati na loptu riječima “Da sam se zbilja htio ubiti, učinio bih to, a ne bih napisao pjesmu o tome. Molim vas, nemojte se ubiti.” Sve to možda nije ništa posebno, jer svakojakih stvari viđamo po svijetu, ali možete misliti kakva glazba prati riječi o beznađu, samoubojstvu, greškama i padovima.

The Banner su brutalan metal-core bend s punk brzinom i s urlajućim, depresivnim i beznadnim pjevanjem. Dok pjesme skaču od hardcore snage u punk-thrash ultra-brzinu, vokal se kreće negdje između pjevala iz Meshuggah, Crowbar i svih današnjih vrištajućih nešto-coreaša.

Iako su stvari kao “The Wolf” i “Leechbath” jako prljave, svejedno odišu jako mračnom atmosferom, a frontmen Joey Southside ni sekunde ne odustaje od bolesnog urlanja.

Zato su dijelovi na kojima pjeva redovito isti (punkerski brzi, metalno zli), ali i pokraj toga skidam čovjeku kapu za jedne od najboljih urlika koje sam čuo u širem spektru metal muzike. Samo šteta što najčešće izgovara (ili izurlava) riječi kao “there’s no place for me in this fucking world… here i’ll hang” na “On Hooks” ili “i wish to god i was never born” na “IWIWD“.

Dok se čovjeku ruši život pred očima i nema nikakve nade da se stvari ikada za 1% pomaknu na bolje, pronađe se pokoji zli dio uobičajenijeg tempa, posebno na malo dužim pjesmama (“Dusk“) koje jednostavno nisu mogli u komadu odraditi u njihovom tempu. Vidi se da gitaristi znaju začiniti stvar, ali što to vrijedi kada pjesme ostaju jednolične i, na neki način, prežestoke.

Pozitivne stvari koje ovaj bend ima, ima i masa pristupačnijih bendova, pa njihova uloga može ostati pozadina nekog kaotičnog horror filma gdje psihopat ubija sve oko sebe, ili će zbilja poslužiti kao nečiji soundtrack za bolno i psihotično samoubojstvo.

Navikao sam da se hardcoreaši hvale svojim ponosom i pristupom ‘jači smo od svega’, ali The Banner su uzeli potpuno suprotni put.

‘Sve je u totalnom kurcu i bilo bi najbolje da se svi zajedno ubijemo.’ Ja se ipak neću pridružiti tom eventu. A ni vama to nikako ne preporučam!