Najbolji prvijenac svakako, ali i glavni kandidat za album godine kod nas

Nakon 2000., u svijetu je nastalo more mladih bendova rock opredjeljenja koje se može spojiti pod jedan naziv ‘the bendovi’, jer velika većina njih u svojem imenu ima famozni ‘the’. I Hrvatska je imala nekoliko takvih bendova, prvenstveno mislim na The Bambi Molesters i The Babies koji su se nedavno razišli, a sada imamo jedan sasvim novi The Chweger.

The Chweger su došli vrlo iznenada, nisu se dugo najavljivali, reklamirali, promovirali, nego su jednostavno složili album i objavili ga. Istoimeni album, kao i sama grupa “The Chweger” lako bi mogao postati iznenađenjem godine, jer u nas već dugo nije bilo toliko modernog indie rock albuma kao što je ovaj.

Bend nam dolazi iz Istre (točnije Pule) i postoji već desetak godina. Frontmen im je vrlo poznati režiser videouradaka i omota albuma kod nas, Mauricio Ferlin, s kojim su Pipsi surađivali u nekoliko navrata. Osim Ferlina, koji pjeva i svira gitaru, The Chweger čine još Alen Rosanda i Mauro Maretić na gitari i klavijaturama, Dejan Pavlinović na bubnjevima i Zoran Angeleski na basu. Mnoge godine sviranja kao demobend vrlo se dobro uočava kod njih jer im je svirka vrlo močna, zaigrana, kvalitetna, vrlo atmosferična i u niti jednom trenutku prenaporna.

Vidi se da su točno znali kako album treba zvučati pa ga nisu upotpunjavali nekim eventualno nepotrebnim pjesmama, već su zaključili da je dovoljno (netipičnih) devet pjesama za prvijenac. U velikoj većini bio bih nezadovoljan s brojem pjesama, ali ovih 45 minuta svirke pokazuje da je ponekad bolje odmah izbaciti ‘bezvezne’ pjesme pa da album bude izgrađen kao cjelina bez ijednog lošeg momenta, što je ovdje slučaj.

Pjesme su vrlo moderne, pomalo mračne, neki kažu i meditativne, što daje dojam vrlo originalnog zvuka za naše podneblje. Da previše ne ulazim u prošlost, nabrajajući sličnosti s prijašnjim bendovima, radije ću povući paralele s recentnim bendovima. Kod The Chwegera se može uočiti jedan darkerski senzibilitet Interpola, ponegdje lucidnost The Rapturea, instrumentalne imaginacije Mogwaia, zvukova americane poput Wilca, a ima i dosta utjecaja naših, već legendarnih The Bambi Molestarsa, odnosno The Strangea.

“Kangaroo” je vrlo plesna pjesma, u stilu već spomenutih The Rapture uz primjese Franza Ferdinanda s jakim surf-ritmom i elektronskom podlogom. Šest minuta pjesme prolazi u hipu, u jednom dahu prolazi bučan i razigran zvučni zid koji dečki proizvode (kao) u nekom transu.

Jednog dana kad će Tarantino raditi homage špageti-vesternima, na soundtracku filma bi se lagano mogla naći frenetična “Branco“, jer iz zaraznog uvoda trubači promjene atmosferu pjesme kao za neki grand finale u kojima se Clint Eastwood obračunava s gomilom razjarenih Meksikanaca i bandidosa.

“7 Minutes” je lagana, pomalo u stilu Nick Cavea kad bi on uzeo akustičnu gitaru u ruke, što mi ispada kao još jedna potvrda o genijalnosti samog benda jer znaju uraditi i izvrsnu baladu, a ne samo nabrijane rockerske stvari.

Od ostalih pjesama, izdvojio bih još uvodnu i najavnu “Back To East” koja svojom monotonošću ritma i šarolikim instrumentalnim igrama odlično otvara album, instrumental “Kyoto” koji postepeno gradi svoj zvuk, i posljednju, najdužu, simboličnu, devetu po redu “Mačke” kojom se ukazuje na poslovicu da svaka mačka ima devet života.

Ovako jak domaći album već dugo nisam dobio u ruke, što je malo porazno za našu scenu, ali je super što ipak postoje iznimke koje mogu malo uzburkati klasične stereotipe koji vladaju kod nas.

Po mojem mišljenju, ovo je definitvno najbolji hrvatski rock album u ovoj godini zasad, ali čisto sumnjam da će to i postati, jer će se većina prikloniti sigurnijem izboru Hladnog piva koji imaju mnogo veću bazu fanova. The Chweger je naš neizbrušeni dijamant na kojeg treba paziti i postepeno ga otkrivati jer da su inozemci, zasigurno bi već bili na prvim mjestima raznih top-ljestvica.

Ponekad se pitam, koji bi bendovi mogli uspjeti na svjetskoj sceni, da se bolje prati cro-scena, a uz nezaobilazne Pipse (ali samo da pjevaju na engleskom), vjerujem da bi vani uspjeli i My Buddy Moose, a sada im nadodajem i The Chweger. Zamislite da je jedan od ovih bendova headliner na nekom velikom festivalu! Koja bi to bila promocija za nas… Ali realnost je nešto drugo…

Fantazirati i zamišljati svijet savršenim uvijek se obija o glavu, tako da čisto sumnjam da će se The Chweger uspjeti izboriti za medijski prostor. Zašto? Pa jednostavno jer su premoderni za naše podneblje, predobri za narod u kojem prevladavaju narodnjaci i ‘crne uniforme bojnika iz Dalmatinske zagore’, preeksperimentalni za poimanje glazbe kod nas, premračni za ljestvice u kojima su hitovi s refrenima ‘tra-la-la’…