Man Zero
Telemark
Datum izdanja: 01.10.2009.
Izdavač: Guranje s litice
Žanr: Post-Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
U pred-nekoliko-godišnjoj ekspanziji (ili bolje reći – povratku) inteligentno instrumentalnih post-rock bendova, kod nas su underground klubovi nerijetko bili počašćeni nečime s čim bi trebali biti ponosni. Iako dosta ljudi (posebno onih koji uvijek preokreću očima kad ih ‘upilam’ s ‘nekim tamo napornim depresivnim instrumentalima’) ovu muziku smatraju dosadnom, jednostavno se ne može pobjeći od ponajboljeg izdanka naše scene – Man Zero.
Domaći trio nastao iz mnoštva pretečih bendova (uostalom, tko nije?!) svoj “Telemark” snimio je, tako se barem priča, u nekoliko dana, a za master (ono što će kasnije dobiti posebne pohvale) je zadužen bio američki znalac Carl Saff. Iz toga je nastalo 7 stvari u 57 minuta lijepe plovne clean muzike koja je uspjela, a sam Bog zna da rijetkima uspije, biti jako zanimljiva i totalno izravna.
“Forty Acres And A Mule” prvi puta pažnju navlači na skroz zanimljiv zvuk, kombinaciju blago-distorzirane gitare i brundajućeg basa, s malo nekakvih klavijatura u pozadini. Slična stvar ponovila se na simpatičnim ritmovima “Ennuyeux comme la pluie” koja po prvi (od nekoliko) puta pokazuje učinak američke škole zvuka.
Najbolje stvari albuma javila su se pri kraju. “Nods Of Approval” (slušajući je baš se to i događa – odobravajuće kimanje glavom) koja taj nedorečeni zvuk dovodi do vrhunca i sramežljivo se prožešćuje, ali ne tipičnim glasnim metal pretjerivanjem. Dvodijelna “Echo Of My Cowboy Boots” u sredini je razbijena onime što rijetko tko voli – tišinom od 3-4 minute. Ali, nije bitno.
Akustičnoj i moćnoj stvari malo se pridružila i nekakva sprovodska truba, a kasnije se preko nekakvog vjerskog razgovora na američkoj televiziji razlio genijalno producirani zvuk basa s onim Toolovskim reskim frekvencijama.
Da, možda se ovdje puno toga svodi na odličan zvuk, ali Man Zero sve skupa nikad ne bi uspio bez nenapadnog pristupa u kojem uobičajeno post-rock ponavljanje ipak podižu na jednu višu razinu (barem za ove prostore). Prozračni post-rock u Hrvata rijetko je zvučao bolje.
