Najbolji kada se vrate svojim osnovama

The Vines su živi relikt procvata indie rocka početkom novog milenija jer se već nakon njihovog vrlo dobrog prvijenca “Highly Evolved” počelo pričati o njima u prošlom vremenu zbog bolesti pjevača i loših albuma.

“Future Primitive” im je peti album u karijeri, a imali su i kolekciju najvećih hitova koja je došla nakon svega tri albuma. Peti ili prvi album, sve je potpuno isto kod The Vinesa jer nekog napretka nema, štoviše, osjeća se podosta jak pad u kvaliteti pjesama u odnosu na prvijenac, ali možemo to gledati s optimistične strane jer njihov najgori album bio je drugi, “Winning Days“, a od onda se ‘popravljaju’ sitnim koračićima.

Spoj psihodelije The Beatlesa i sirova energija Nirvane i dalje su okosnica repertoara benda, a kroz “Future Primitive” osjeća se da bend možda i ima još ponešto za reći na glazbenoj sceni. Da je ovaj album izašao umjesto lošeg “Winning Days“, možda The Vines i ne bi bili na margini kao danas.

Još jedan zanimljiv podatak je da i dalje furaju spiku s “Autumn Shade” serijom pjesama koja je jedino nedostajala na “Vision Valley”. Danas je ona došla do četvrtog dijela, zove se “A.S.4 (Autumn Shade 4)” i ništa se ne razlikuje od svojih prethodnica. To je čista psihodelija.

Gledajući karijere i albume The Vines se nekako najlakše mogu usporediti s još jednim australskim bendom, a to je Jet. I The Vines i Jet imali su najviše uspjeha s brzim i energičnim pjesmama u kojima kompromisa uopće nema, a na albumima im je ipak prevladavao jedan smireniji ton. Mnogi bi se kupnjom albuma osjećali pokradeni smatrajući da to nije bend kojeg vole, ali lovu će vam malo tko vratiti. Tako i ovdje dominira sendvič balada (možda bolje rečeno ‘mirnijih skladbi’) upotpunjenih s pravim rokačinama…

Žestoke brijačine ujedno su ponovno najjače oružje benda. Da ih se barem još malo pustilo u live izdanju, tada bismo mogli reći da su se The Vines vratili na velika vrata, ali i ovako nije loše. To se najviše osjeća u naslovnoj stvari “Future Primitive” kojoj jednostavno nedostaje još malo krvi.

Uvodna “Gimme Love” zvuči kao Nirvana koja želi pjevati The Beatlese, “Leave Me In the Dark” jedan je od vrhunaca baladnog stvaralaštva benda (da ju je neki britpoper izdao u ’90-ima., pjesma se sigurno ne bi skidala s prvih mjesta top ljestvica), “Candy Flippin’ Girl” podsjeća na rani Weezer, dok je “Weird Animals” spoj The Ramonesa i The Hivesa.

Pred kraj valja još istaknuti “Black Dragon” koju bi Foo Fightersi mnogo bolje izvukli od The Vinesa, s “All That You Do” podsjećaju na još jedne svoje sunarodnjake, na Crowded House, dok zadnje tri pjesme zvuče kao da se opraštaju od svojih fanova i svijeta općenito. Među njima, svakako je najčudnija “Outro” koja je spoj ambijentalne, progresivne, psihodelične, elektronske i tko zna kakve još glazbe.

Nichollsova ekipa prebrzo je doživjela uspjeh i to ih je pokopalo. Godinama nakon njega, pokazuju da nisu toliko loš bend koliko ih je pokopao brzo sklepan drugi album. “Future Primitive” zabavan je album koji će nas vratiti deset godina unatrag u dane slave The Vinesa, pa tko ih je tada volio vjerojatno će i sada, iako je razlika u kvaliteti evidentna.