Najbolja melankolija u metal glazbi

Meni definitivno najbolji među ‘depresivnim’ (ali bez nepotrebnih loših konotacija) metal bendovima je Paradise Lost. I nekako sumnjam da će ih, uz činjenicu da imaju tu titulu već oko 10 godina, netko uspijeti zamijeniti.

U dugoj karijeri imali su svakojakih faza, a iako im ovo nije prvo live izdanje, “The Anatomy Of Melancholy” definitivno je prvi put da su uspjeli uravnoteženo predstaviti svoju karijeru jednim bombastičnim setom.

Sve su snimili u travnju prošle godine u Londonu i to nešto prije izlaska zadnjeg albuma “In Requiem”. Možda je zato publika malo iznenađena stvarima “The Enemy” i “Praise Lemented Shade“, ali prihvatili su ih poprilično euforično.

No, ako je bilo straha da će se držati samo novih stvari, raspršile su ih stvari kao “Eternal“, “Pity the Sadness” ili “Embers Fire“, a najugodnije iznenađenje starim fanovima bila je “Gothic“, koju nisu na koncertima izvodili preko 12 godina.

Za mene i ostale kojima je najviše srcu prirasao srednji dio njihove karijere, osmjeh na lice je izmamila “Forever Filure“, “Once Solemn” (pohvale za pjevanje), a vječna “The Last Time” najavljena je riječima “This is not the last song, but it’s the last time” čime su se malo zeznuli jer su je odsvirali prije povratka na bis, pa su ljudi bili svjesni da ne moraju skandirati ‘We want more!‘.

“So Much Is Lost” s ‘kontroverznog’ albuma ‘Host’ neočekivano dobro paše u set-listu, a mjesta se našlo i za jednu rjeđu stvar – “Sweetness” s EP-a “Seals the Sense” iz 1994. Onaj manje primjetni dio karijere na početku novog tisućljeća obilježile su, uz ostale, stvari “Mouth“, “Erased“, “Red Shift“, da bi “Isolate” bila odsvirana kao ‘bis biseva’ (nije čak ni navedena na popisu stvari) nakon ogromnog hita “Say Just Words“.

Sami koncert možda je tipičan i očekivan, jer je pozornica jednostavna, osvjetljenje očekivano mračno, ali zato je bend odlično raspoložen i glazbeni dio posla odradili su gotovo bez greške.

Gitarist Aaron se i dalje najbolje razbacuje, basist Steve, iako je s njima od početka karijere, meni i dalje izgleda kao bucmasti šminker zalutao u bend (zbilja nevažna opaska), a vokal Nick je već po pravilu prokleto nepristupačan, hladan i poluciničan, pa baš i nije kao stvoren za dizača atmosfere.

Klavijature i nekakvi back vokali već dugo su dio njihovog repertoara, a na koncertima ih redovito pljusnu kao nekakvu playback pozadinu, što se nikada ne cijeni u metal svijetu, ali zato su ih negdje (posebno na svježijim pjesmama) odradili na gitarama.

Dodatni sadržaji stavljeni su na drugi DVD, a radi se o intervjuu s cijelim bendom gdje pričaju o jako općenitim stvarima, a u pamćenju mi je ostalo samo da gitarist Greg (autor gotovo sve muzike) na silu cijelo vrijeme pokušava biti smiješan.

Brbljanje s fanovima snimljeno nakon koncerta mi je nekako bezvezno, ali kratki dokumentarac s europske turneje baca novo svjetlo na to kako jedan bend i popratna ekipa funkcioniraju na cesti. Dva najnovija spota samo popunjavaju još nekoliko minuta.

Zadnje vrijeme nekako nevezano za ovo izdanje opet sam se zakačio na neke albume Paradise Losta, i ovaj koncert samo mi je potvrdio kako ova melankolična glazba može zvučati bombastično i energično.

Istina je da nisu baš veseli, vedri i puni sunčanog života, ali ovakav ‘best of’-set pokazuje koliko dobrih albuma su snimili u zadnjih 20-ak godina.