Nadgrobni spomenik instrumentalnog rocka

Još tamo u doba Roadrunnerove ekspanzije, u vrijeme kada je nekakav stoner samo sramežljivo cupkao oko nu-metal mašinerije, Karma To Burn bio je bend koji je zainteresirao nekoliko vječitih entuzijasta.

U to vrijeme, moćni izdavač pobrinuo se da im pred zvučni zid namjesti
mikrofon i gurne pjevača ispred svih. Nije im to jedini put da su
koketirali s pjevačima, ali čini se da ovim glasnim rock južnjacima ipak
više odgovara trojac – gitara, bas i bubanj. Pojačani do jaja!Malo su se razilazili, raspadali i vraćali da bi na kraju od originalne postave ostao samo gitarist. No, ono što je ostalo definitivno je dovoljno za sve željne zanimljivog stoner rocka? Zašto zanimljivog i zašto uopće stoner? Karma To Burn nisu bend koji od instrumentalnih zadimljenih tonova slože naporno isforsirano muzičko putovanje od 18 minuta po pjesmi, već bend koji svoje bizarno, logično i nepamtljivo nazvane pjesme nudi na ‘catchy’ način. Tri do četiri minute apsolutno su dovoljne da svaki instrument odradi svoju službu pjesmi i učini je klupskom poslasticom. Ali, očito se misli na ‘onu drugu’ vrstu klubova, jelte…

Primjer je “Fifty Seven” sa svojim rock’n’roll ritmom, “Fifty Six” s grooveom (i koja me podsjetila na jednu stvar The Almigthya s “Just Add Life”) i “Fifty Three” koja predvodi one jednostavne, ali nikako i aljkave i mlohave. Album od 37 minuta završili su jasnim pojašnjenjem teme – Sergio Leone sa svojim “The Good, The Bad and The Ugly” i gotovo epskom poslasticom “Fifty Nine“.

Je li ovakav album samo još jedna isprika za turneju? Ako i jest, nema boljeg razloga i nema bolje isprike. Uostalom, ovo će mirne duše sjesti negdje pored albuma “Almost Heathen” i “Wild Wonderful Purgatory” i potvrditi reputaciju ovih hard rock titana kojima očito više ništa nije bitno. Pa čak ni vokali. Upravo zato je ovih nešto više od pola sata ispalo apsolutno dovoljno da zadovolji dušu fanova pomalo izgubljenih u moru bendova, žanrova i podžanrova.