Nada umire posljednja, ali uvijek – umire

    1195

    Carnifex

    Die Without Hope

    Datum izdanja: 07.03.2014.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Salvation Is Dead
    2. Dark Days
    3. Condemned To Decay
    4. Die Without Hope
    5. Hatred and Slaughter
    6. Dragged Into The Grave
    7. Rotten Souls
    8. Last Words
    9. Reflection of The Forgotten
    10. Where The Light Dies

    Fanovima deathcore scene dosta nerazumnom činila se odluka Carnifexa iz listopada 2012. godine o odlasku na pauzu, s mogućnošću trajnog prekida djelovanja.

    Naime, bend iz San Diega početnim albumima priskrbio si je pristojnu reputaciju unutar tog stila i nešto takvo se najmanje očekivalo. No na kraju se čini da je to bio više kao neki trik, s obzirom da se Carnifex već nakon malo više od pola godine vratio, čak i potvrdio da se radi na petom studijskom albumu. Ne treba reći da je ta vijest obradovala fanove benda i scene, i s nestrpljenjem se očekivao nasljednik “Until I Feel Nothing” albuma iz 2011.

    Prije toga, Carnifex, koji egzistira od 2005., objavio je albume “Dead In My Arms” (2007.), “The Diseased and The Poisoned” (2008.) i “Hell Chose Me” (2010.), među kojima su prva dva, zahvaljujući prije svega činjenici da su napravljena u eri najveće ekspanzije popularnosti deathcorea, doživjela najveći uspjeh. No kako taj pravac polako gubi na snazi, mnogi su bendovi, u želji i potrebi da ostanu u žiži metalnih događanja, donijeli odluku da se na njemu treba dodatno poraditi. Odnosno, osnovnu mu formulu, sastavljenu od kombinacije najekstremnijih elemenata death metala i hard corea, potrebno je nadograditi.Među njih nedvojbeno spada i Carnifex, koji je s albumom “Die Without Hope“, unutar svog opusa otišao najdalje, čak se i dodatno udaljio od izvornog deathcorea. Bjesomučni vokali Scota Lewisa, koji kombiniraju nemilosrdno grleno režanje i tjeskobno vrištanje, moćne gitare s dominacijom niskopodešenih, titrajuće-tutnjavih tonova, te sumanto, zaluđeno bubnjanje s jakim udjelom blastbeata, neke su od očekivanih, standardnih karakteristika albuma ovakvog tipa. No isto tako, u poliritmičnim pjesmama s povećanim udjelom smirenijih dijelova i ambijentalnih, orkestralijama ispunjenih interludija, melodijskih linija, pogotovo u gitarskim izvedbama, što bi mogli povezati s novim gitaristom Jordanom Lockreyem, ima više nego u ijednom ranijem Carnifexu.

    Još je veći značaj dat’ klavijaturama, vezano na to ima neusporedivo više simfonijskih elemenata, nešto kaotičnih sampleova, a atmosfera je crnja i kataklizmičnija no ikada. U skladu s tim, glazba je kao cjelina složenija, zvuk raznovrsniji, album ima solidnu uravnoteženost između teških, tehničkih dijelova i promjena ritmova, iako se katkad zna dogoditi da neke instrumentalne kulise, ponajprije gitarski riffovi i bas dionice, nestaju u vrtložastoj kaotičnosti zvuka. Što će reći da se pojavi prevelika koncentracija različitih zvukova u istoj mjernoj jedini vremena, pa se neki, često bitni, naprosto zagube, budu ‘pojedeni’, što često zna imati za posljedicu da pjesme zvuče kao da su na izdisaju. A i dijelovi albuma kao da pokazuju manje atraktivne elemente deathcorea.

    Muziku podržava

    K tome, ne čini se dobrim što je album nekako podijeljen, u prvom dijelu su nešto zahtjevnije pjesme, s jačom kompozicionom strukturom, poput “Salvation Is Dead“, stvar s posebno razjarenim pjevanjima, podivljalim bubnjanjem, ali i sporijim dijelovima s melodičnim solom kao protutežom. Ili “Dark Days“, u kojoj se heavy/thrash riff, emotivniji piano, orkestralije i melankolični interludij suprotstavljaju klasičnim vokalno/bubnjarskim obrascima, a naslovna pjesma, kaotičnog uvoda, te dominantnog srednjeg ritma, s dosta izraženim heavy solažama i klavijaturama poduprtim riffovima i bubnjanjem čini se ponajboljom na albumu.

    U tu kategoriju ubrojili bi i “Hatred and Slaughter“, moćni deathcore s mračnim orkestralijama, slično kao i “Dragged Into The Grave“, a instrumentalni intermezzo nakrcan akustikama i pianom, usprkos ogromnoj količini sjete, u svoj toj brutalnosti i bezobzirnosti koja ga okružuje, još i zvuči relaksirajuće.

    Za one kojima ovaj album neće ‘leći’, olakotna je stvar što traje 38 minuta, no ljubiteljima deathcorea, pogotovo kojima odgovara progresija na Carnifexov način, sigurno će ova minutaža biti premala. Kako se Carnifex u nekim razmišlajnjima poklapa s Fleshgod Apocalypse, sljedbenici tog talijanskog benda mogli bi fokus svoje pozornosti usmjeriti ka Zapadnoj obali. Makar i nakratko. Ostala ekipa ovaj bi album mogla ‘doživljavati’ jedno kraće vrijeme, jer ne nudi ništa nezaboravno.

    Muziku podržava