Na sigurnom putu do Mjeseca i punog pogotka

Tri godine nakon prvijenca “Svijet za nas“, bendu Mangroove svijet više nije dovoljan, već su krenuli na Mjesec. Ukratko mogu reći da svemirski Mangroove bolje ubada od ovozemaljskog.

U osnovi, zvuk benda nije se previše promijenio, Mangroove i dalje pripada modernoj hrvatskoj pop školi. Svoje popastične melodije često obogaćuju raznim stilskim figurama, najčešće funkom, soulom i jazzom, a sve to je ovdje zapakirano u jednu pomalo spacy atmosferu što odlično odgovara samim pjesmama.Tako već neke pjesme koje su izdane kao singlovi, ponajprije “Radio“, zvuče kao da se Natali Dizdar prihvatila malo ozbiljnijeg i kreativnijeg posla, a da pri tome nije izgubila svoj šarm. Naravno, ovo nije nikakav plagijat dotične, već vrlo milozvučan singl koji bismo rado slušali u ovo zimsko vrijeme.Na svu sreću, takvih toplih pjesama ovdje ima podosta, mnogo više nego na prvijencu što je i logično jer ovdje ne nedostaje pjesama već ih ima vrlo respektabilnih 14. Možda ponegdje pjesme gube malo na pop fokusiranosti kada bend skreće dublje u funky i jazzirane vode, poput u skladbi “To se smije” gdje je mnogo pažnje bačeno na ritmičnost dok pozitivni ton melodije ne izbija u prvi plan zbog čestih instrumentalnih, ali i vokalnih improvizacija.

Ipak, kada svoju fascinaciju funkom i jazzom smanje, tada ispucavaju i najbolje skladbe. Tako bi na primjer “Blizu” mogla biti hrvatska verzija Sade u nešto veselijem aranžmanu, dok bi s “U životu je važno” mogli konkurirati za jednu od najupečatljivijih klavirskih laganijih pjesama u protekloj godini da nema refrena ‘jabadabadej, jabadabadej’.

Druga polovica albuma i više je nego očito rađena za svoju dušu, bez ikakvih komercijalnih aluzija. Naravno, razlog leži u tome što su otpjevane na engleskom. U tom dijelu vidi se sva sposobnost kojom bend može zaokupiti slušatelja, sve nekako lakše teče, kao da im je to materinji jezik, a ne hrvatski. U tom dijelu najviše su otišli prema Mjesecu.

“Put na mjesec” pokazao je da Mangroove ima iznimne kreativne ideje koje često nisu do kraja iskanalizirane na pravi način. Čini mi se da nisu na čistu žele li biti komercijalan pop bend ili nekomercijalan artistički bend, pa se često izmjenjuju pjesme koje su, iako stilski vrlo slične, potpuno su raznolike. Za pop album ima previše improvizacija, a za artistički album ima previše zaraznih melodija.

Najbolji dio albuma onaj je na engleskom jeziku jer je tamo sve rađeno za dušu. I to se jako osjeća. Tu nema nikakvih foliranja, nema nikakvog glumljenja, tu su složene pjesme koje zvuče ‘svjetski’ koliko god taj izraz bio glup.

Sve u svemu, vidi se bitan napredak od prvijenca i “put na mjesec” stvarno je vrlo dobra ploča kojoj nedostaje tek nešto fokusiranosti da procvate na pravi način. Kojim smjerom krenuti problem je mnogih naših bendova jer ako želiš raditi ono što želiš, nećeš imati nikakve koristi od toga, pa moraš raditi kompromise. Ovdje su kompromisi barem donekle dobro posloženi, pola albuma komercijalnije je prirode, pola za vlastito zadovoljstvo. Jedva čekam da Mangroove napravi cijeli album za vlastito zadovoljstvo. Kako mi se sada čini, to bi bio pun pogodak.