Na samom rubu perfekcije

Glazbenici s godinama ne samo da postaju stariji i ozbiljniji kao dio prirodnog procesa, već budu i odmjereniji, konkretniji i temeljitiji i to se to u najvećem omjeru preslikava na njihova izdanja.

Ili bi barem trebali biti. Naravno, ima i drukčijih primjera, onih koji se povode kretanjima na tržištu i kako stare, tako se praktički pretvaraju u nedonoščad post-tinejdžerskog doba, ali, srećom, gore detektiranih ipak je puno više. Potsdamski In Extremo se u svakom slučaju može naći u toj priči. Bend je to koji je s jedne zabavljačko-narodnjačke razine, koja ga je krasila na njegovim najranijim izdanjima, dogurao do jednog konkretnog, ozbiljnog i karakternog rock benda s folk elementima.

Vrlo vjerojatno mu je to prepoznala i honorirala njemačka publika, koja mu je zadnja dva albuma, “Sängerkrieg” (2008.) i “Sterneneisen” (2011.), nagradila zlatnim tiražom i prvim mjestima na tamošnjim Top ljestvicama. Naravno, komercijalni uspjeh nije bio, neće i ne smije biti mjerilo nečije kvalitete, ali u slučaju In Extrema ovo je dosta znakovito, jer s ranijim albumima koji su bili puno bolje doživljavani, ono u stilu ‘kultni’, nešto takvo nisu uspjeli. No, na stranu Top ljestvice, koliko god da znaju biti orijentir, toliko znaju i zeznuti stvar u procjeni nečijeg potencijala.“Kunstraub” je In Extremov jedanaesti studijski album u osamnaest godina dugoj karijeri, koji donosi 12 novih autorskih pjesama u najboljim manirima spoja energičnosti rocka i metala sa šarmom folkornih melodija srednjeg vijeka, a upravo je to jedan od najvažnijih noviteta bendova poimanja pjesama. Naime, prije nekoliko albuma započela je logička i prirodnjačka transformacija In Extrema iz folk benda s utjecajima rocka i metala u rock bend s elementima folka, a “Kunstraub” je kulminacija te priče. I to je ključna razlika između ovog i mnogih ranijih izdanja. Fuzija čvrstih rockerskih struktura i ugodnih, tradicionalističkih srednjevjekovnih melodija ovdje je najbolje iskemijana.

Osim toga, bend pokazuje potpunu zrelost, pokazuje da koncept rocka i metala sa srednjovjekovnim instrumentima ne mora biti krut, tipiziran i šabloniziran, pa su svi zvukovi neograničeno relaksirajući, a instrumentalije gotovo pa savršeno uravnotežene. Rubne točke trokuta koje predvodi album su prije svega agresivni, teški, na mahove i mračni, uglavnom metalizirani, ali i melodijski gitarski riffovi sa širokim manevrima i prijelazom u pokoji solo, zatim snažni, mišićavi i uvjerljivi Michini vokali, te očaravajuće melodije gajdi. Ali isto tako treba reći da je silovitost u bubnjeva naglašenija negoli ikada do sada, svojim nabijenim izvedbama katkad izbace iz fokusa spomenuti tris, basevi su također jako nadahnuti, katkad razgranati, katkad iznadprosječno namrgođeni, a punoću materijalu daju sočne, suptilne izvedbe harfe, frula, ciste, hurdy gurdya, akustične gitare, piana, pa čak i mrve elektronike.

Pjesme su u svojim strukturama raspoređene kompaktno, ali i djeluju dosta spontano, pa se do njihovih točaka usijanja dolazi bez prevelikih opterećenja. Iako bi se moglo reći da je ovo jedan od najsivijih albuma In Extrema, riječi koja bi ga puno bolje opisivale bile bi – najozbiljniji i nakonkretniji. Na svim albumima do sada, In Extremo je imao pjesama koje su bile unaprijed predodređene da budu hitovi, ostale nisu toliko dolazile do izražaja, iako je i među njima bilo onih s većim potencijalom, no ovdje je slučaj ponešto drugačiji. Iako je teško negirati da ima pjesama koje naprosto očaravaju svojom pamtljivom melodičnošću i himničnošću, poput recimo “Feuertafe“, album ima kontinuitet i ujednačenost kao možda nijedan do sada. Praktički, hitovi mogu biti sve ili pak niti jedna pjesma, ali sve su u najmanju ruku – napete. Najblaže moguće rečeno.

“Der die Sonne Schlafen Schickt” krasno je otvaranje uz onomatopeju pjeva ptica i bajkovitim zvukovima harfe, a u nastavku je snažna rokerica sa isturenim riffovima i bubnjevima, pulsirajućim basom, razbijajućim vokalima i usporenijim atmosferičnim dijelom sa mini zborom i dirljivom mandolinom. Moćan srednji ritam s vokalima punima strasti, ponervoznjenim riffovima i metodičnim bubnjanjem, smirivan sa akustikama, te sugestivnim gajdama i harfom, komponente su koje uključuje naslov “Wege Ohne Namen“, a radio-friendly ritmovi uhićeni su u mrežu pjesme “Lebemann“.

“Gaukler” je krasna, sjetna balada s a capella zborom na početku, puno gajdi i harfi, pojačanog basa i smirenijih vokala i riffova, a “Alles Schon Gesehen” joj je na tragu, različitija po implementaciji piana i povišenoj razini glasnoće. “Belladonna” je nešto kao svečarska pjesma s razigranim gajdama i bubnjevima, raspuštenim ritmovima, catchy refrenom i balansom rocka i metala u riffovima, a “Die Beute” još jedna balada s početnim gitarskim i bas akustikama, otužnim gajdama i novom dozom emotivnosti.

In Extremo je, u to ne treba nimalo dvojiti, snimio još jedan album s velikim potencijalom koji će naći put do srca njegove publike. Teško je reći da mu je najbolji, jer taj bend ih je, u gabaritima glazbe koju stvara, snimio veliki broj jako dobrih, no da se radi o prepoznatljivom djelu, koje se može identificirati i s bendom i sa scenom, garancija za tako nešto jako je čvrsta i temeljena na potpuno zrelim pjesmama. Što u biti i nije neka velika novost, jer ovo je bend kojemu je drugo ime – kvaliteta.