Na pola puta do Indije

Prilikom uzimanja CD-a grupe Tattva u ruke odmah se može dobiti dojam što bi se moglo nalaziti na njemu. Već na samom omotu nalazi se crvenokosa žena s raznim tetovažama, malo neuobičajenim za naše krajeve, dok je na ‘stražnjici’ popis pjesama koje su na hrvatskom, engleskom i nekom pomalo čudnom jeziku, za koji sam kasnije skužio da je indijski.

Tada je bilo vrijeme da malo prosurfam netom i pronađem par riječi o njima. Bend postoji već dugi niz godina, članovi su se dosta često izmjenjivali, ali ono što je najbitnije, svi su zaluđeni Indijom i ekološki su osviješteni. Tattva na sanskrtu znači ‘apsolutna istina’, a osim tog indijskog jezika bend koristi i bengali pa je cjelokupna slika bila ponešto jasnija.

Pjesme su skladane u zadnjih sedam godina, a većinu ih je ‘odradila’ originalna postava benda. Glavna zamjerka albumu bila bi podosta slaba produkcija, ali to tako valjda ide kod mladih bendova koji još nemaju dosta para da bi si priuštili bogatsvo zvuka, poput (na primjer) Pipsa. Ipak, nije sve tako loše jer su u prvi plan došle melodije i sama svirka, što često produkcija zna ‘zamagliti’.

Ukratko, album bi se dao podijeliti u tri cjeline, početni dio je u hrvatskom tonu, središnji na engleskom, dok je većina albuma složena na indijskom (pošto ne kužim razliku, svrstat ću ih pod naziv indijski) pa krenimo redom.

Hrvatski dio započinje pjesmom “Buđenje” koja je tipično moderno hrvatski rockerski orijentirana s jednim jakim funky ritmom kojeg povremeno obogate frulice, a sljedeća “Krenuh i ja” joj je žanrovski vrlo slična, samo što se u njoj izmjenjuju vokali. Iz tog dijela bih još izdvojio “Sveti dim” koja je najlaganija, ali joj smeta prenapadan ženski vokal.

Englesku središnjicu albuma otvara “Together” koja zvuči najcjelovitije, kao da se nalaze na nekom meditacijskom proputovanju gdje su spoznali sami sebe, dok je “Fell the Love” uronjena duboko u indijsku tradiciju s mnogim tradicionalnim instrumentima u vrlo tmurnoj atmosferi. U ovu kategoriju zbog naslova bih mogao staviti i završnu “Planet Earth“, ali ona ipak više zvuči kao neka indijanska molitva pred rat s američkim kaubojima.

Indijski niz tradicionalnih pjesama započinje vrlo živahnom “Bhajo Bhai“, “Jay Ram” održava žestok ritam vrlo zaraznom melodijom, “Nrsimhadev” je najslabija iz tog dijela, “Samsara” ima povremene gitare kakve svira Santana, dok je “Sri Isopanisad” još jedna orijentalno-rockerska koje vode vrlo sanjivi vokali.

Indija je često znala biti velika inspiracija još tamo od vremena The Beatlesa, ali nisu svi ‘zdrave glave’ izašli iz nje. Često se događalo da su tamo isprobavali razne opijate zbog kojih su gubili razum, a samim time je i njihova glazba bila čudna i zbrkana.

Tattva se ipak nije pogubila u cijeloj toj priči, već je uzela njihov melos (i neke tradicionalne pjesme) te ga zapakirala u moderan rock izričaj za koji sumnjam da će pasti na plodno tlo kod nas.

Uspjeh ili neuspjeh Tattve uvelike ovisi o menadžmentu koji ih okružuje, ali i o njima samima, jer čestim mijenjanjem članova se gubi kemija benda, otiđe komadić duše (ili u njihovom slučaju apsolutne istine) u nepovrat.

Nakon standardizacije benda, slijedi im mukotrpno promoviranje albuma jer u protivnom će biti samo još jedan bend koji je imao šansu, a nije ju znao iskoristiti. Temelj u vidu albuma “Seven Years Ago” je sasvim solidan, makar produkcijski kratak.