Na istom mjestu, 37 godina kasnije

Dva jazz glazbenika i jedan blueser bili su trio koji je u kratkom vremenu svog trajanja (od 1966. pa do kraja 1968.) uspio podignuti dosta prašine i privući dosta pažnje. Ginger Baker, Jack Bruce i Eric Clapton stvorili su neobičan (čisto zbog njihove glazbene pozadine) bjelački blues/rock bend – Cream – i svoj oproštajni koncert održali u londonskom Royal Albert Hallu u studenome davne 1968. godine. Danas, skoro četiri decenije kasnije, ta dvorana bila je mjesto njihove ponovne reformacije serijom od četiri koncerta održana u svibnju 2005. koji su privukli mnogobrojne stare i nove štovatelje.

Svi oni došli su vidjeti kako danas funkcionira harmonija između Gingera, Jacka i Erica, njihove live improvizacije, po čemu su bili poznati u 60-ima, i koje su činile njihove nastupe zanimljivima. Dobro, dečki su danas puno stariji, ali još imaju onog mladenačkog poleta u svirci.

Eric je nekako razuzdaniji i prljaviji u svirci starih Creamovih stvari (u odnosu na svoju solo karijeru), Bruce je vokalno odličan i svirački solidan, Ginger nekako više svira ravnu ritam podlogu, a manje improvizira prijelazima (ali solom u pjesmi “Toad” je pokazao da još može vladati i novim DW bubnjevima).

Za repertoar su odabrali raznolik sadržaj, pokrili su sva četiri njihova studijska albuma, odsvirali od poznatih “I’m So Glad“, “Politician“, “White Room” i “Sunshine Of Your Love” pa do nekih rijetkih i bizarnijih – “Pressed Rat & Warthog“. Nisu ih previše uljepšavali modernijim dodacima i prilagođavali današnjem vremenu, već su ih ostavili u izvornoj formi i ‘igrali’ se njome, a improviziranje i međusobno nadopunjavanje između Claptona i Brucea funkcionira vrlo dobro.

Uz ovo dvostruko CD izdanje pojavilo se također i dvostruko DVD izdanje koje krije još više, i uz koje možete doživjeti koncert skoro u potpunosti.

Da li je sve ovo bio reunion zbog novca, ili zbog čistog užitka i želje članova slavnog tria da ponovo prosviraju ono što su propagirali u mladosti, pitanje je koje možda i nije na mjestu i o kojem ne bi trebalo uopće pričati. Njime razbijaju glavu oni koji nemaju pametnijeg posla i ne mogu naći užitak u ničemu, a pogotovo u muzici.

Možemo biti sretni što se uopće dogodio i vratio malo one nostalgije i ugođaja koji je vladao u doba ekspanzije Hendrixa, The Doorsa i ostalih legendi. Koliko je bio priželjkivan i iščekivan govori činjenica da su rasprodali ulaznice sve četiri večeri, a da ih je bilo još četiri vjerojatno bi fanovi razgrabili i te.