Na Coltraneovu tragu

Sudeći po postavi što ju je jedan od vodećih alt saksofonista novijeg naraštaja, alt saksofonist i skladatelj Kenny Garrett, okupio za snimanje svojeg novog albuma može se očekivati jam session svirka, odrađivanje obaveze prema izdavaču, te privlačenje kupaca zvučnim imenima. Naime, uz ritam sekciju sastavljenu od poznatih glazbenika mlađe i srednje generacije: klavirista Mulgrewa Millera, kontrabasista Roberta Hursta III i bubnjara Briana Bladea, kao gosti na snimanju su se pridružili legendarni tenor saksofonist Pharoah Sanders i vibrafonist Bobby Hutcherson.

No, rezultat je nešto posve drugo – konceptualni album prožet jazzom pod utjecajem istočnjačke glazbene tradicije, te je snažno nadahnut djelom Johna Coltranea što se ne osjeća samo kroz svirku već i način glazbena razmišljanja.

Sve skladbe napisao je i aranžmane priredio sam Garrett, a nastale su nadahnute utjecajima što ih je upijao tijekom prošlogodišnjeg trotjednog putovanja Kinom, njezinom kulturom i duhovnošću. Na Coltraneov utjecaj nedvosmisleno ukazuje posvetom na albumu, te angažiranjem glazbenika. Naime, CD je posvetio svom uzoru i suradniku, klaviristu McCoyu Tyneru, stalnom članu legendarnog Coltraneova kvarteta iz šezdesetih, a u njegovoj je realizaciji sudjelovao Sanders koji je s velikanom svirao u zadnjem razdoblju njegove karijere.

Već izvedbom uvodne skladbe “Calling” zvukom, energijom i pristupom, ali i načinom skladanja, te Millerovim klavirskom improvizacijom, poziva se na Coltranea. Izvedba neodoljivo podsjeća na njegove himnične skladbe s početka šezdesetih i suradnje s alt saksofonistom, flautistom i bas klarinetistom Ericom Dolphyjem. Kako bi učvrstio taj dojam nastavlja u istom duhu izvedbom naslovne skladbe.

Ugođaj se postepeno mijenja u skladbi “Quin Wen” u kojoj se kvintetu pridružuju udaraljkaš Ruggerio Boccato koji svira i u većini sljedećih izvedbi, te gospel pjevačica Nedelka Echols koja vokalizama preko solista zamjenjuje imaginarni orkestar u bigbandovskim aranžmanima. Poznato je da je Coltrane bio otvoren prema duhovnosti i svjetskoj glazbi, posebice istočnjačkoj, te je koristio elemente te glazbene tradicije, ali zbog prerane smrti nije u potpunosti uspio realizirati taj potencijal. U tom je smjeru poslije njegove smrti 1967. svoju glazbu razvijala njegova udovica i suradnica u posljednjem razdoblju, klaviristica i orguljašica Alice Coltrane.

Upravo zato i na skladbu “Realization (Marching Towards The Light)” možemo gledati u svjetlu njegova utjecaja. Naime, izvedba počinje snimkom obrednog pjevanja tibetanskih monaha koje se provlači cijelom baladom donoseći mističan ugođaj. Logičan nastavak spajanja jazza s glazbom dalekog Istoka je izvedba balade “Tsunami Song” u kojoj Garrett svira klavir, a koja izravno asocira na kinesku tradicijsku glazbu. U kreiranju egzotična zvuka značajnu ulogu imaju violina, violončelo i harfa, te posebice kinesko tradicijsko dvožićano glazbalao erhu koje svira vrhunski kineski glazbenik Guovei Wang.

Druga polovica albuma ponovno je u znaku Coltraneova duha, u nekim izvedbama podsječajući na kasnije razdoblje njegove karijere u kojem je surađivao sa Sandersom u bjesomučnim free jazz eskapadama.

Dojmljiv u izvedbama je Sanders koji se ne štedi u produhovljenim improvizacijama s prepoznatljivim, reskim zvukom. Ponesen njegovom energijom i intenzitetom i Garret u solima daje sve od sebe iskazujući strast i zavidnu sviračku vještinu. Hutcherson je u ovom kontekstu ostao u sjeni, a Miller je pokazao svoje drugo lice svirajući sola u stilu McCoya Tynera, glazbenika koji je prvi na ljestvici njegovih uzora.

Osmislivši ovaj neuobičajen album Garrett je pokazao da je, osim kopiranja, moguć i kreativan pristup glazbi koja se naslanja na Coltraneovu glazbenu ostavštinu.

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 15. listopada 2006.)