Na Berlin, Lou je mislio na Berlin, s Berlincima

    1947

    Lou Reed

    Berlin: Live At St. Ann's Warehouse

    Live

    Datum izdanja: 29.09.2008.

    Izdavač: Matador Records / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro
    2. Berlin
    3. Lady Day
    4. Men Of Good Fortune
    5. Caroline Says, Pt. I
    6. How Do You Think It Feels
    7. Oh, Jim
    8. Caroline Says, Pt. II
    9. The Kids
    10. The Bed
    11. Sad Song
    12. Candy Says
    13. Rock Minuet
    14. Sweet Jane

    33 godine nakon objavljivanja albuma “Berlin” Lou Reed, zajedno s još nekim glazbenicima koji su surađivali na originalnom izdanju, izbacuje njegovu live inačicu pod imenom “Berlin: Live At St. Ann’s Warehouse“. Vješto produciran, izvrsno odsviran pa čak i iznenađujuće dobro otpjevan, live “Berlin” podsjetnik je na originalan album koji u pop-rock povijesti nosi epitet jednog od ‘najdepresivnijih’ izdanja uopće.

    Lou Reed nije jedini umjetnik na kojeg je grad Berlin inspirativno djelovao. Reedov prijatelj David Bowie pod utjecajem glavnog njemačkog grada izbacio je svoju poznatu berlinsku trilogiju (“Low”, “Heroes” i “Lodger”), a prije nekoliko mjeseci ponovo se vratio u isti grad te obavijestio fanove o početku snimanja novog albuma.

    U Berlinu je neko vrijeme proveo i Iggy Pop, a grad je nedvojbeno utjecao i na članove skupine U2 u periodu nastanka njihovih albuma “Achtung Baby” i “Zooropa”. Leonard Cohen pjeva “First We Take Manhattan – Then We Take Berlin” a njegova poznata pjesma “Dance Me To The End Of Love” prvenstveno je trebala biti pjesma o ratnom Berlinu.

    Nick Cave je u Berlinu proveo tri godine pišući svoj roman “And The Ass Saw The Angel”, a Mike Oldfield je svoj koncert “Tubular Bells” snimio baš u njemačkoj prijestolnici…

    Muziku podržava

    Također, ideja sviranja jednog albuma u cijelosti pred publikom nije jedino Reedova. Primjerice, Metallica je to napravila sa svojim albumom “Master Of Puppets”, Van Morrison s albumom “Astral Weeks“… Lou Reed je to već napravio s albumom “New York” iz 1989. The Cure su to napravili s albumima “Pornography”, “Disintegration” i “Bloodflowers”, a za grad u kojem su koncert – na kojem su navedene albume u cijelosti izvodili uživo – odlučili snimiti odabrali su baš – Berlin!

    No, razlika između navedenih albuma i Lou Reedovog “Berlina” je ta što su ostali u vrijeme svojeg izlaska uživali pohvale kritičara i publike, dok je Reedovo glazbeno djelo doživjelo flop na blagajnama (jedino je u Britaniji dospio među Top 10 albuma) te bilo različito prihvaćeno kod kritičara. Priskrbilo si je epitet ‘najdepresivnijeg albuma u povijesti’ te natjeralo svojeg tvorca da ga ne izvodi uživo sljedeće 33 godine.

    “Berlin” je snimljen na samom početku Reedove solo karijere, u periodu kad se glazbenik još uvijek pokušava osloboditi stigme bivšeg mu sastava The Velvet Underground. Sa svojom slatkom orkestralnom produkcijom te liričkim porukama očaja i samoubojstva zasigurno je bio jedan od najambicioznijih mu albuma karijere. Stoga, danas ponovo izdati album “Berlin” zasigurno je odvažan potez, jer još uvijek nije jasno koliko je album doista sazrio u ušima slušatelja.

    Uživo snimljen “Berlin” karakterizira odlična produkcija i prateći sastav. U pratećem bendu nalaze se neki stalni Reedovi suradnici (poput Fernanda Saundersa) isto kao i neki od glazbenika koji su sudjelovali na snimanju samog originala (poput Steve Huntera).

    Razlika od originala je u često prolongiranim outrima pojedinih kompozicija, koji se oslanjaju na Hunterove solističke gitarističke dionice podebljane zborskim pjevanjem The Brooklyn Youth zbora. Reed se prihvatio sviranja akustične gitare, što nije bio slučaj u 33 godine starom originalu.

    Također, iako snimljen u skladištu, album odlikuje određena dubina koja je izostala na snimci originala. Tu se također očituje Reedov njuh za mjesto scenskog postavljanja albuma, albuma koji pjeva o ljubomori, bijesu, gubitku, depresiji i samoubojstvu. Stoga, koje mjesto izvedbe je prikladnije ili hladnije od skladišta smještenog u Brooklynu? Hladnoći, koja karakterizira ovu cjelokupnu priču o nesretnoj Caroline smještenoj u podijeljeni Berlin, zasigurno je pogodovao prosinac u kojem je ovaj live-album snimljen.

    Ono što razlikuje uživo snimljeni “Berlin” od ostalih Reedovih live uradaka je sigurno njegova iznadprosječno dobra vokalna izvedba. Naime, dok se glazbenik na svojim koncertima često neuspješno borio s vokalnim dionicama dok je istodobno pokušavao okretati neka tri gitaristička akorda, to ovdje nije slučaj. Također se odrekao gitarističkih bravura i solističkih dionica zbog čega album postaje mnogo ugodniji za slušanje, a cijela zvučna slika je dodatno poboljšana malenim orkestrom koji uspješno prati sastav kroz mirnije dionice kao i kroz glasne završne crescende.

    Na originalan berlinski ‘tracklist’ nadodane su još “Candy Says“(u nježnoj izvedbi Antonya Hegartya), te “Rock Minuet” i pjesma kojom ‘glazbeni Poe’ često završava svoje koncerte – legendarna “Sweet Jane“. Najveće razočaranje predstavlja prilično neinventivna naslovnica albuma, što tim više iznenađuje poznavajući Reedov veliko zanimanje za fotografiju.

    “Berlin: Live at St. Ann’s Warehouse” funkcionira prvenstveno kao soundtrack istoimenom izvrsnom DVD-u u režiji Juliana Schnabela, koji predstavlja jedno pravo malo remek-djelo. Kad se radi o Lou Reedu, jednom od najnekonzistentnijih glazbenika uopće, uvijek se sa skepsom prima njegovo novo glazbeno djelo, makar to bila live izvedba albuma kojeg smo već davno čuli.

    Ali, ovdje razloga za strah nema jer su stvari prilično jednostavne – oni kojima se album u originalu nije sviđao – neće im se svidjeti ni sada; dok će onima koji ga smatraju nezaobilaznim djelićem pop-rock povijesti album predstavljati pozitivno osvježenje originalnog snimka i povod za novo preslušavanje.

    Muziku podržava