My name is Bon… Jon Bon (Jovi)

Tek sam izlazio iz pelena, učio si vezati žnirance, plakao kad me mama bez pratnje poslala u školu i svaki dan dolazio doma poderanih koljena, a Bon Jovi već je bio totalna faca.

Prošlo je podosta godina, a on je, osim što je popio eliksir života i izgleda doslovno identično, sa svojim poslovnim suputnicima svijetu podario milijardu bezvremenskih hitova. Skoro 30 godina kasnije, Bon Jovi, ‘kralj najkvalitetnije ljige u povijesti ljige’ dobio je dvostruku ultimativnu kompilaciju. Naravno, jer na jedan CD to jednostavno – ne stane!Generacije se i dalje izmjenjuju, a koliko god star ili mlad bio, svatko će priznati (u sebi ili javno) da mu je “Wanted Dead Or Alive“, “These Days“, “Livin’ on a Prayer“, “Keep the Faith” ili neki od preostalih jedanaest tisuća singlova totalno dobra pjesmica. Pobogu, pa te stvari znaju pjevat svi! Pa čak i Amiši!

Da sada počnem pričati o glavnom sadržaju ovoga, pred vratima bi me dočekala glazbena inkvizicija, pa nam osim pjevušenja poznatih 3-i-nešto-minutnih rock evergreena, preostaje samo spomenuti ono novo. Da ne moraju fanove samo podsjećati na ono što već desetljećima znaju, trebalo je ubaciti četiri nove stvari.

“The More Things Change“, tipična i od njih najslabija, “This Is Love This Is Life” dobra mješavina suvremenog i legendarnog Bon Jovija. “No Apologies” sigurni dobitak, a “What Do You Got” je laganica – pijevna, pamtljiva, melodična, patetična, logična, uobičajena, predvidiva i jednostavno – dobra. Na njegovu sreću (i na žalost najupornijih kolekcionara) Bon Jovi s takvim stvarima jednostavno ne može fulati, a čini se da ih iz rukava može izbaciti čak i više no što u svojoj kolekciji ima Tonči Huljić.

Ovaj mega popis pjesama baca svjetlo i na nekoliko manje poznatih iz davnih dana (“Blood on Blood” ili “I’ll Sleep When I’m Dead“), ali na dva CD-a nisu stale baš sve stvari za koje su se vrtjeli spotovi. Recimo, nema ničega s albuma “Bounce” (“Misunderstood” ili “Everyday”), a ako je tu “Blaze of Glory“, Bon Jovijeva solo stvar, onda i iz tog dijela karijere ima odsutnih (“Midnight In Chelsea”).

I tako završava još jedna priča, još jedna etapa i još jedno poglavlje u bogatoj i dugotrajnoj povijesti nečega što nosi naziv Bon Jovi (i čovjek i bend). Moja priča putovala je jednostavno, polusvjesno i paralelno s njegovom, zaokupljena žešćim bendovima koje službeno slušam i za koje se puno više može reći da sam ‘fan’. No, kako su godine prolazile, radijske stanice i MTV svirali su u raznoraznim kućnim ili birtijaškim pozadinama i od Bon Jovija stvorile – nešto. Iste te brojne godine smekšaju čovjeka, buntovnost malo hlapi, a logika shvati da je Bon Jovi fakat jebena faca.

Koliko vrijedi, govori i činjenica da je jedan od rijetkih bendova koji ima čak i službeni klub mrzitelja. Ovim putem – pozdrav i njima!