‘Must have’ album za sve

Malo ljudi danas prisutnih na svjetskoj afro-beat sceni ima podrijetlo i korijene u toj glazbi. Za Femi Kutija bi slobodno i s punim pravom mogli reći da je odrastao slušajući afro-beat, jer je sin poznatog glazbenika Fela Anikulapo Kutija čiji je kredibilitet u toj vrsti glazbe ne samo zaslužen, već i priznat od svakog ljubitelja glazbe.

Femi je izgleda nastavio tamo gdje je njegov otac stao, predstavljajući nam glazbeno bogatstvo afričkog kontinenta kroz svoju glazbu. Ali prije nego vam otkrijem o čemu je riječ dopustite mi da vam predstavim ovog izuzetnog čovjeka.

Femi Kuti je rođen u Londonu u srpnju 1962. dok je njegov otac studirao u tom gradu. Fela Anikulapo Kuti je tada imao 22 godine, a njegova majka, Remi Taylor, samo 18. Nigerija je tada neovisna bila samo dvije godine, i nitko nije tada sumnjao da će se život jednog nigerijskog plemića uplesti u uspone i padove države koja je tada imala 120 milijuna stanovnika.

Živili su između Londona i Lagosa te bili primjer moderne afričke obitelji, ali svakim novim dolaskom bili su sve više svjesni promjena koje se spremaju u Nigeriji i kako su prolazile godine, postalo je očito da je rat neizbježan.

Sve je kulminiralo biafranskim ratom 1967. i tada se san raspršio. Fela je tada bio na svojoj prvoj turneji s bendom Black Panthers u SAD-u. Kada je čuo za rat, Fela je počeo glazbenu revoluciju koja ga je dovela do statusa afričkog afro-beat proroka ’70-ih i time direktno utjecao na Femija.

Tijekom ’70-ih Femi je proživio sve patnje i radosti svog naroda, te bio direktno uključen u povijest Nigerije jer je cijelo to vrijeme živio u zajednici s ostalim članovima Kuti klana.

Kada je 1977.g nigerijska vojska napala Kalakutu, gdje se smjestila zajednica Ikeja, Femi je odbacio svu svoju tinejđersku nonšalantnost i krenuo u svoju vlastitu ideološku i kreativnu borbu. To definitivno nije bilo lako s obzirom da je praktički počeo u sjeni svog oca, u čijem je bendu počeo karijeru kao mladi saksofonist. Na početku ’80-ih njegov život ulazi u najgori period s obzirom da mu otac provodi više vremena u zatvoru nego na pozornici, što je definitivno bilo užasno za Femija, ali to je bio i period kada je njegov kredibilitet počeo rasti.

Preuzima vodstvo nad klanom Kuti i to kao starješina i kao muzičar i taj trenutak možemo nazvati rođenjem Femi Kutija kojeg poznajemo danas. Počeo zbilja osjećati pritisak promjena vlasti u Nigeriji te je sve više i više tražio ljude za bend, što je kulminiralo okupljanjem skupine The Positive Force 1986.godine.

Tada je zbilja krenula njegova glazbena karijera koju je otpočeo organizirajući vlastitu večer u poznatom klubu Africa Shrine koju je nazvao “Sunday Jump” i gdje je ispred jedne od najzahtjevnijih publika na svijetu zaslužio svoju reputaciju kao izvođač i kao vođa.

Nigerija koja je bila željna stabilnosti i sreće prigrlila je ovog novog govornika i tako je počela njegova karijera i nastupi širom zemlje. Međutim, Nigerija je bila premala za ovakvog virtuoza te 1991. Femi Kuti & The Positive Force odlaze u Pariz i nastupaju u tamošnjem klubu New Morning gdje ga je publika prepoznala kao world music afričkog glazbenika desetljeća.

U 1995. izdaje svoj prvi album “Femi Kuti”, koji ga lansira u zvijezde afričkog world musica. Taj album je unio toliko noviteta u afrički world music da je album još uvijek vrlo popularan i tražen iako je od njegovog izdavanja prošlo više od 9 godina. Nakon izdavanja albuma sljedio je world tour na kojem ga je očekala vijest o smrti oca 1997., koji je bolovao od AIDS-a.

Samo par mjeseci nakon očeve smrti, Femi potpisuje ugovor s major-labelom MCA i objavljuje svoj drugi album nakon 2 godine rada kojeg naziva “Shoki Shoki”, koji je hvaljen od strane svih važnijih glazbenih kritičara i časopisa poput Rolling Stonea, New Yorkera i Vibe. Album je doživio 3 remix izdanja od kojih je najpoznatiji u izdanju poznatog labela elektronske glazbe Nuphonic

Uslijedila je još jedna turneja i naravno novi album “Fight To Win” (2001.) na kojem je surađivao s poznatim hip-hoperima Mos Defom i Commonom. Naravno kritike su ponovo bile vrlo visoke, a turneja je odrađena u SAD-u s Jane’s Addiction, što je mnogima bilo čudno s obzirom na glazbenu raznolikost između ta dva benda, ali koliko sam uspio saznati, ta fuzija se pokazala uspješnom te je većina koncerata bila rasprodana tjedan dana unaprijed.

“Fight To Win” je također dobio Grammy nominaciju za “Best World Music Album”. Osim navdenih albuma Femi je objavio i 5 singlica koje su također dosegle veliku tiražu te od kojih je najpoznatija i najprodavanija remiksirana verzija “Do Your Best/Fight To Win” koja je izdana na 2 LP-a i koja je dobila svoje mjesto u torbi svakog respektabilnog DJ-a. Nakon ovako uspješne karijere sljedeći logični korak je bilo izdavanje ‘Best Of’ kompilacije.

Album “The Best Of” je kao što je to običaj, retrospektiva najboljih uradaka sa svih albuma. Slušajući ovaj CD dobio sam uvid u svaki album Femi Kutija i tako mogao vidjeti napredak koji je ostvario kroz godine rada.

Na albumu se nalaze i 3 pjesme koje je radio s drugim izvođačima i to “Do Your Best” na kojoj je surađivao s Mos Defom, “Fight To Win” s Jaguar Wrightom i “Missing Link” s Commonom. Sve 3 pjesme nam prezentiraju koliko je uspješan u suradnji s drugim izvođačima, te koliko je afro-beat fleksibilna i prilagodljiva glazba kad je riječ o mješanju s hip-hopom, soulom itd.

Sve pjesme na albumu pokazuju Femijevu ljubav prema afro-beatu, ali i prema jazzu i funku, čiji se utjecaj itekako osjeti. Teme pjesama su različite tako da imamo politički orijentirane poput “Tratiors Of Africa” i “Fight To Win” preko onih posvećenih AIDS-u “97” (direktno posvećena njegovom ocu) i “Stop AIDS” do afro-beat hitova poput “Beng Beng Beng” i afro-beat/hip-hopa poput pjesme “Missing Link”.

Produkcijski pjesme su dovedene do savršenstva i mogu vam reći da je pravi užitak slušati pjesme u kojima je toliki broj instumenata i vokala doveden do produkcijske savršenosti koja se itekako osjeti.

Niti jedan instrument ili vokal nije preglasan ili pretih, već je sve usklađeno i napravljeno vrhunski. Jedna zamjerka koju imam je i zamjerka koju mislim da većina kritičara ima kad je riječ o ‘best of’ kompilacijama, a to je tematska povezanost pjesama. Naime, prilikom slušanja ovakvih kompilacija, često se može primjetiti i produkcijska, glazbena i inspiracijska raznolikost između stvari, ali s obzirom da je riječ o jednom toliko snažnom glazbeniku ta raznolikost u ovom slučaju ne dolazi jako do izražaja.

Ovo je kompilacija koja definitivno zaslužuje vašu pozornost i mjesto na vašoj polici. Ovaj CD je ‘must have’ za sve fanove, ali i ljude koji se žele upoznati s afro-beatom, jer je izuzetno slušljiv i fluidan, a vjerujem da će vas njegova pozitivna energija navesti da mnogo vremena provede u vašem playeru.