Muški svijet za zadimljene klubove

2009. bi mogla ostati zapamćena kao godina povrataka u hrvatskom rocku. Vratio se Parni valjak s velikom turnejom, vratili su se Puležani iz Dogme i Nole s vrlo dobrim albumima, a vratili su se i Malehookersi, sa za sada najmanje eksponiranim povratakom.

Malehookersi su nastali 1996. godine, a već sljedeće im izlazi prvijenac na engleskom jeziku “Out of Control” koji je mahom pobrao vrlo dobre kritike. Godinu dana kasnije, okupili su band-aid ekipu da bi ispromovirali akciju ‘djeca u prometu’ (Poštujte naše znakove!) s prepjevom pjesme “Čudna šuma” Klinaca s Ribnjaka koja je potom u toj varijanti postala i himna ugasle rock-nagrade Crni mačak. Nakon toga, bend se ugasio do nedavno i novog albuma “Muški svijet“.

Glazbeno gledajući, bend se nije previše odmaknuo od svog zvuka kojeg je imao prije desetak godina, ali pjesme na “Muškom svijetu” su ipak podosta prazne i potrošene. Niz stereotipnih klišeja spojeni su jedan pored drugog, kao da smo u ’95., a ne već debelo u novom mileniju.

Bend je želio zazvučati sirovo kao da su nastali sredinom ’70-ih. koristeći samo prastare instrumente i opremu, ali to im nije pomoglo u oživljavanju duha tog vremena, budući da su najslabija strana ovog albuma same pjesme koje su istilizirane kao da ih je Davor Gobac pisao na početku karijere. Baš taj dio, sam početak albuma gdje se najviše osjeća Gopčev utjecaj (kako drugačije objasniti naslove “Sex bomba ne postoji” i “Ona je provela noć s njom“) je i najinteresantniji jer tamo bend zvuči prirodno, ali kada bend krene u malo ‘artističkije’ vode, pjesme padaju, kvalitetom tonu u ponor.

Najavni singl “Zagrebačko zlo” je na trenutak pokazao da bi se moglo roditi nešto veliko iz albuma Malehookersa, budući da su na toj pjesmi energično spojili zvuk ZZ Topa, AC/DC-a i Hard Timea, ali ipak nije, sve ostalo je mnogo manje vrijedno spomena. U još nekoliko trenutaka, “Muški svijet” se spaja s trenutnom svjetskom rock-produkcijom, npr. u “Ugašen vulkan” zvuče kao The Datsunsi, ali je to ipak premalo, posebno nakon slabašnog uvoda u album.

Pred kraj albuma ‘pozvali su u pomoć’ Axla Rosea i njegove Gunse kako bi njihov način izvedu posljednjih nekoliko skladbi na albumu… Kad smo kod Gunsa, Malehookersi imaju još jednu paralelu s njima (osim zvuka u pojedinim dijelovima), a ta je da je od ranije formacije ostao samo frontmen Jerry Alan Gabor, dok je ostatak nov u odnosu na posljednju četvorku.

Scena niti će eksplodirati, niti profitirati, niti se osvježiti ponovnim dolaskom Malehookersa jer na novom albumu nisu pružili ništa novog čime bi mogli podići značajnu masu ljudi, osim nekoliko starih romantika koji su ih voljeli i ranije.

Što se samog rocka tiče, nakon Gatuzovog “!” sve se ostalo čini mnogo mekše i slabije, bez potrebne rock-energije koja bi slušatelja adrenalinski dignula do ludila, pa tako i “Muški svijet” koji, vjerujem, mnogo bolje zvuči u prirodnom okruženju malog zadimljenog kluba nego na CD-u.