Muse: Futuristički synth-rock ’80-ih

Muse se pozicionirao kao jedna od najvećih rock atrakcija, iako posljednja tri albuma i nisu imali toliki zamah, kao oni prije njih. Nešto mračnije teme na njima su izdigli vrlo himnični singlovi, što je zacementiralo Museovu poziciju. Novi album, osmi po redu, “Simulation Theory” sličnog je karaktera.

Do posljednjeg albuma, Muse je uvijek tražio neki novi zvuk na temelju kojeg će crpiti glavnu inspiraciju, pa slobodno možemo reći da je “Drones” bila igra na sigurno, ako ne i previše sigurno. Kako su posljednja tri albuma bila poprilično mračna s jednako mračnim temama, tako su za “Simulation Theory” odlučili malo okrenuti priču i napraviti potpuno drugačiji album.

Iako Muse ponovno posuđuje elemente iz svoje dosadašnje karijere, “Simulation Theory” je ipak korak unaprijed ili unatrag, ovisi kako želimo gledati na promjenu zvuka koja je obogaćena mnogobrojnim zvukovima synth-rocka ’80-ih. Kad tome nadodamo i futuristički pristup svemu tome, posebno u vidu spotova, jasno je da Muse želi gurati naprijed, samo je pitanje koliko je trenutno u stanju to napraviti.

U tom synth-rock zvuku, mnogo toga je nabijeno, pa se ponovno izgubila ona osnovna stvar, a to je pjesma. Previše pažnje posvećene produkciji je odnijelo mnoge elemente zbog kojeg Muse mnogi vole, pa album često zvuči kao da su na njega utrpali baš sve čega su se sjetili. Album ima i svojih pozitivnih momenata, ali kako ga je kao cjelinu jako teško slušati, možda je bolje uloviti samo tu neku pjesmu koja vam se sviđa kao singl, jer prema najavama, sve pjesme će dobiti svoj video uradak (na dobrom su putu, polovica već ima te futurističke spotove).

Treba biti pošten i reći da uvodna “Algorithm” ima odličan početak koji navlači slušatelja da čuje što je to bend ponudio, odnosno u kojem smjeru su sada krenuli. Pjesma zvuči kao industrial Daft Punk s dojmljivim povremenim klavirskim i orkestralnim dionicama, a onda sve padne u vodu kada Matt počne pjevati, jer se pjesma uspori i postaje prenaporna zbog njegove interpretacije. Da su je ostavili kao instrumental, uz nešto manju minutažu, bila bi perfektna.

S druge strane, tradicionalna Mattova interpretacija odlično odgovara pjesmi “The Dark Side” koja je tipičan museovski singl i zicer na koncertnim nastupima. Pjesma ima laganiji uvod s nešto žešćim refrenskim dijelom kojeg se lako pamti, a govori već o pomalo standardnim temama za bend, samoći i frustraciji (možda još uvijek nije prebolio razvod).

Ako tražimo pjesmu za koju u nijednom trenutku nije trebalo sumnjati da će postati hit, to je “Pressure“. To je najeksplozivnija pjesma na albumu u kojoj su uvrnuti gitarski rifovi u prvom planu te svojom atmosferom jednostavno podiže slušatelja. Svakako bi odlično odgovarala i na albumima “Absolution” i “Black Holes and Revelations”, koji spadaju u ponajbolja ostvarenja Musea.

Nakon toga album počne padati. “Propaganda” zvuči kao da su htjeli oživjeti Princea ili Michaela Jacksona i od njih napraviti neke moderne (ili futurističke) synth pop zvijezde. Previše je tu umjetnog, da bi pjesma dobila barem prolaznu ocjenu, a slična situacija se događa i s “Break It to Me” koja kao da oživljava nekog indijskog pjevača tradicionalne glazbe. Super fora, ali rezultat nije nimalo dojmljiv.

I kad očekujemo da će album nastaviti dalje padati bezidejnim i preproduciranim pjesmama, dolazi “Something Human” kao jedna od najiskrenijih i najljepših pjesama koje su složili posljednjih godina. Život na turneji zna biti zajeban, a ovo je Mattova ispovijest o tome kako mu nedostaju najbliži u to vrijeme.

Gotovo sam uvjeren da je za “Thought Contagion” inspiracija došla kad je Matt slušao Imagine Dragons jer drugačije ne mogu opisati ovu pjesmu, budući da je rađena po njihovim formulama uspjeha. Do nje je lagana synth pop pjesmica žestokog refrena “Get Up and Fight” koja bi s vremenom mogla postati favorit kod fanova, posebno kod onih koji usput vole i glazbu ’80-ih.

Pred kraj dolazimo i do glavnog problema albuma, a to je kopiranje samih sebe. “Blockades” je dobrim dijelom posudila dijelove “New Born”, a “Dig Down” od “Madness”, dok su “The Void” već mnogi fanovi nazvali “Exogenesis Part IV”. Tu se ponovno pokazuje koliki manjak inspiracije imaju, pa iako su se zvukovno uspjeli malo odmaknuti od prošlih albuma, neke stvari jednostavno ne bježe iz njihovih glava, pa ih pokušavaju reciklirati. Nekad je to uspješnije, a nekad malo manje.

Teško je ostati objektivan i reći nešto suvislo nakon preslušavanja albuma. Jasno je da bend ima novih ideja, ali jednostavno ih više ne zna prezentirati kao ranije. Najjači singlovi će sigurno doći do ciljane publike, ali dobar dio pjesama bolje da zaboravimo, posebno ove na samom kraju, s obzirom da previše sliče na ranije uspješnice.

Već su prije desetak godina najavili da neće izdavati albume, već objavljivati samo singlice, ali to se ipak nije dogodilo (vjerojatno ih je izdavač stisnuo da promijene mišljenje). Iskreno, da su iz ove selekcije pjesama uzeli samo “The Dark Side”, “Pressure”, “Something Human” i “Get Up and Fight” kao singlove, sve bi imalo više smisla, ali, nažalost, plan im je zatrolati sa svim pjesmama albuma. Upravo će to biti u potpunosti kontraproduktivno za njih, jer su naznake već jasno vidljive po dosadašnjim spotovima.

Ipak, sumnjam da će sve to naškoditi slavi benda jer njihova pjesmarica je još prije desetak godina imala dovoljno jakog materijala da iznese cijeli koncert. Te pjesme će i dalje svirati, te pjesme će fanovi i dalje voljeti, a novo što sjedne, sjedne… Vidimo mnoge rock dinosaure da žive na staroj slavi, pa zašto ne bi i Muse probao ići tim lakšim putem.