Mudvayne za južnjake?!

S prošlim albumom pomislio sam da se Hellyeah ne treba truditi s nastavkom karijere. Nisu me poslušali i od jednokratne supergrupe očito su postali pravi bend.

Ne treba nikome biti žao zbog toga, jer ovdje su napravili svojevrsnu kristalizaciju vlastitog zvuka, ali i ponovili mnoge greške i karakteristike zbog kojih njihov potencijal nije (a vjerojatno nikad ni neće biti) iskorišten.

Užasno mi je žao što su gitarist i vokal benda, Greg Tribbet i Chad Gray, očito radi jednostavne zajebancije na Hellyeah turnejama, žrtvovali promociju zadnjeg albuma vlastitog benda Mudvayne, jer tadašnja objašnjenja i argumenti jednostavno nisu držali vodu. Još jednom su snimili svoju verziju nečega što mnogi Amerikanci odlično nazivaju – ‘Mudvayne for Rednecks’.

Album definitivno ima bolji zvuk nego prvi, južnjačko pjevanje čovjeka sa sjevera ovoga puta zvuči malčice manje isforsirano, ali samo zato što smo se nekako navikli. No, i dalje ne mogu prožvakati Chad Grayovo paradiranje s kaubojskim šeširom zmijskog uzorka. Očekivana “Cowboy Way” tu je da zadovolji, i dalje tužnog brata iz Pantere, Vinniea Paula, pa je Chad čak i spomenuo popularni Panterin alkoholni koktel – “Black Tooth Grin”.

Nastavili su u bezbrižnom stilu na prvom oficijelnom singlu “Hell Of A Time” i pretvorili je u totalno hitoidnu party rock pjesmu s roštiljima, pivama i zgodnim ‘trebama’. Moram priznati, unatoč plitkosti i neiskrenosti koju nosi, pjesma i njena zaraznost se majstorski zavlače pod kožu.

Zato je nakon nekoliko slušanja i stvar “Order The Sun” na površinu izbacila netipične stvari ovog benda – iako žestoka i ritmična, ima i lakših dijelova, ali bitno je da nije onako iritantno cool i razuzdana. Osim fillera kao “Alive And Well” i “Cold As A Stone“, očito su i oni morali opjevati ljubav prema strip-klubovima (“Pole Rider“), ali i opet ubaciti laganice. “Better Man” je Chadova poruka bezobraznom tati, a “Stand Or Walk Away” svojevrsna power balada s dobrim riffom.

Cijela ideja oko benda nailazi na razna preispitivanja, jer imena koja stoje iza Hellyeah kod mnogih su izazvala malo drugačiju pretpostavku. Tu su, takvi kakvi jesu i njihov drugi album pokazuje svojevrsni napredak, ali u potpuno poznatom smjeru.

Sve oko Hellyeah lijepo zvuči, a realizacija ideje zbilja nije nešto što bismo s oduševljenjem slušali i iščekivali daljnje korake.