Mraka i depresije u najgušćim koncentracijama

Kako li je ovo samo mračno, tmurno, katatonično/apokaliptično ostvarenje. Gotovo pa za ne vjerovati da netko može (muzički) razmišljati na takav način. Ostvarenje je ovo za kojeg treba biti u totalnoj depri da bi ga se moglo popratiti u svih njegovih šezdeset minuta. No to što je crno i od najcrnjih crnina, ne znači da u svojem muzičkom dijelu ne sadrži dovoljno kvalitete koja zaslužuje da se presluša.

Upravo iz tog razloga smatram da se radi dosta dobrom albumu, ukupno trećem ovog benda iz Chicaga. Svi koji je prate od početka znaju da je Yakuza eksperimentirala, pa tako ne treba čuditi niti maksimalna zamršenost i kompliciranost i “Transmutations” albuma. Isto kao i kod prijašnjih, s time da je ova ovdje ipak otišla korak i pol dalje.

S obzirom da smo se na atmosferski, nimalo veseli, ugođaj osvrnuli odmah na početku, treba reći da je muzičko-stilsko opredjeljenje kompletnog materijala u velikom dijelu u skladu s njim. Što je, objektivno, i normalno. Materijal je to koji je izuzetno težak, doomerski, s jakim rasponom progressive, deatha, blacka, thrash, a zahvaljujući velikom i kvalitetnom angažmanu, prije svega saksofona, i ovdje je jak utjecaj jazza.

Uz segmente sa saksofonom, jako su dobro složeni i vokali, otpjevani uglavnom u clean, osjećajnijim, varijantama, a posebno su dobro rađeni brojni dijelovi u kojima se dubliraju ili nadopunjuju s growl/screamingom. Također, vrlo je snažan, čak neuobičajeno moćan utjecaj bubnjeva.

Velika većina pjesama je dužeg trajanja, između pet i sedam minuta, i u tom se vremenskom omjeru moglo, naravno moralo i trebalo, puno pozornosti posvetiti njihovoj maksimalnoj strukturalnoj razrađenosti. Pa su one samim tim puno kompliciranije i zamršenije, teže za slušanje. Za razliku od preostalih nekoliko (da budem točan četiri), koje traju puno kraće i nude više brzine, melodija i jednostavnosti (“Praying for Asteroids“, “Existence into Oblivion“) u svojem primarnom deth/black/thrash/heavy angažmanu.

Od onih dugih, kompleksnijih naslova, izvrstan je, možda i najbolji, “Egocide“, relativno spora, na momente i srednjeritmička pjesma s jakim uvodnim utjecajem orijenta i stalnim preklapanjem clean/growla, bubnjeva, riffova i dosta saxa. Puno akustika također je jedna od bitnijih karakteristika, one se, uz ostale, mogu naći u pjesmi “Perception Management“, a najvišu koncentraciju progheavy jazza sadrži “Black Market Liver“.

U odnosu na ono što se sve može čuti unutar jedanaest naslova, ovo je tek dijelić najbitnijeg, ali dobrog osvrta, barem tako mislim, za orijentaciju i kratko upoznavanje sa onim što se ovdje može očekivati. A za potpunije se doživljavanje ovog ‘turbo’ mraka i depresije ipak treba ući direktno u njega.