Mraka, depresije i melankolije do bola

Dva su studijska albuma iza njemačke skupine Nachtblut, koju je 2005. godine osnovao pjevač Askeroth. “Das erste Abendmahl” iz 2007., te “Antik” iz 2009. godine, koji je svoje reizdanje doživio zahvaljujući potpisu ugovora s Napalm Records.

Osnovna karakteristika glazbe Nachtbluta jest da je izrazito depresivna, a zanimljivost da bismo ju mogli opisati kao kombinaciju Cradle Of Filthove mračne gotičke atmosfere zlokobnih klavijatura i screamy vokala (doduše ne baš visokih krikova tipa Dani) s Rammstenovim riffovima i Eisregenovim melodijskim, ali i težim catchy ritmovima.

Tekstovi se uglavnom bave povijesnim događanjima i ličnostima, (“Kreuzritter” pjeva o križarima, “Die Blutgräfin” o Elizabeth Bathory, koja se kupala u krvi ubijenih djevojaka ne bi li ostala vječno mlada…). Industrial-gothic-heavy-black metal, tako nešto bilo bi ono što se može čuti na ovom izrazito crnom, hladnom albumu, kojemu malo emocija ‘ubrizgavaju’ tek neki piano dijelovi, iako, i oni su podređeni tami. Jednako kao i klavijature, koje usprkos opuštenijim dijelovima u većem omjeru izbacuju horrorski, zlokobniji ugođaj, a imaju izrazito velik utjecaj i pridonose gotičkom ambijentu pjesama.

Optimizma u ozbiljnijim omjerima ne nazire se niti u sjetnim ženskim back pjevanjima, čestim zborskim izvedbama, orkestraliziranim aranžmanima, koji, kao i synthevi, ne sjedaju baš dobro u dijelove gdje su implementirani. Iako su riffovi ti koji daju agresiju, snagu, i album malo uzdižu iz sjena dubina, njihov je problem, odnosno bolje reći problem pjesama, što su izgrađene na sličnim riffovima u kojima nema manevriranja, nema raznolikosti, i osjećaj da su rađeni sistemom copy/paste plus malo improvizacije dosta je jak.

Pjesme nemaju mnogo kombinatorike, što se od njih, s obzirom na atmosferu kojom ‘zrače’, niti ne očekuje, melodijski kontinuitet im je nešto što ih također obilježava, no naslova s interludijima, blagim ritmičkim odmacima ili nosećim ritmovima može se naći. Ogledni primjerak opisa albuma mogli bismo pronaći u pjesmi “Die Mutter die ihr Kind verlor“, uz piano i lagano pjevanje u početku, koji se transformiraju u vrišteće, Rammstein riffove, zbor i uz kaotičnije orkestralne klavijature, te neuobičajeni cvrkut ptica za kraj.

Industrijalizirano-sampleirani početak uvod je u pjesmu koja daleko najviše sliči Rammsteinu, synth-pop elemenata ima u “Kreuzigung“, s naglašenijim basom, klavijaturama i screamanjem, a ponajviše kaotičnosti s black/death riffanjem i pjevanjem ima “Hexe“. Klavijaturistička zlokobnost, orkestralije, zbor, mračni bubanj, jaki black vokali sa središnjim narativnim dijelom čuju se u pjesmi “Die Blutgräfin”.

Mraka i kaosa puno se čuje u svim pjesmama, koje čak i predugo traju, skoro pet minuta u prosjeku, pa se neke od njih same znaju ‘uvaliti’ u ‘kotač’ monotonije. No nema nikakve dileme da će i one naći put do svoje publike, koje je uvijek bilo i uvijek će je biti.