Bury Tomorrow
The Union Of Crowns
Datum izdanja: 13.07.2012.
Izdavač: Nuclear Blast
Žanr: Metalcore
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Uf, kako je danas teško biti metalcore bend! A ništa manje teško nije biti fan žanra koji želi popratiti sve što se događa i nabildati popis onih koji mu baš dobro leže.
Metalcore bendovi otkrili su formulu i strukturu pjesme s growlanjem i
pjevanjem, i uz nekoliko odličnih primjera – zadnjih nekoliko godina
gmižu po pločnicima kao gliste poslije obilnog pljuska. E sad, engleski
Bury Tomorrow upali su u neki zrakoprazni prostor i o njima se kaže –
odličan bend koji nije učinio ništa revolucionarno i novo.
“The Union of Crowns” im je drugi album (većina kaže ‘nemjerljivo bolji nego debi’), a čak su i sve pjesme nazvane prema srednjovjekovnim temama. A te teme iz mračnih vremena ponuđene su nam poznatim kontrastnim klišejom – vrištanje i growlanje Danija Wintera-Batesa koji je u bend unio mnogo death metala, odnosno klasično pjevanje gitarista Jasona Camerona.
“Message to the King” i “Knight Life” pokazuju obje strane medalje, a gaženje instrumenata vidi se iz sinkopiranih i istrganih riffova (pa čak i atmosferičnog dijela) na “Royal Blood” i “Abdication of Power” gdje su vokale nekako uspjeli prilagoditi bolesnom i blesavom ritmu.
Pored hvalevrijednih gitarističkih suradnji, činjenica je da kroz 14 pjesama jednostavno mora doći do generičkih trenutaka, kojima definitivno ne ide u prilog miks nekih pjesama, koji zvuči ultimativno umjetno, sterilno, pa čak i previše precizno.
Kako bi se osjetio dašak tradicionalnog metala, završili su malo sporijim ritmom i gotovo power baladom “A Curse” s čijom melodijom su donekle napravili zaokret prema samom početku albuma i pjesmi “Redeemer” i spojili ga u koncept krvave i mračne povijesti.
Je li bilo dovoljno metalcore odsvirati na mrvicu drugačiji način i heavy primjesama dobiti malo zastranjenu verziju Devildrivera? Je li danas zbilja dovoljno u dijelovima pjesama ubacivati žanrove prema željama pojedinih članova benda? Je li dovoljno biti malo heavy, pa malo moderan, pa malo death, pa malo melodičan? Nekada zbilja i jest, ali onda tome ne treba nadjenuti epitete kao ‘revolucionarno dobar metalcore’, jer su velika očekivanja redovito samo prijevoz donekle dobroga prema nekim nižim granama.
Koliko god Bury Tomorrow dali svemu jedan novi moment, koliko god svirka bila nenadjebiva i koliko god uspjeli snimiti donekle originalan metalcore album, ovo neće promijeniti mišljenje nikoga tko je davno prekrižio mogućnost da se taj žanr zaokrene. Ili da barem ponudi nešto nad čime se klasični metalci neće i dalje sprdati. 55 minuta dobre muzike, a jako malo materijala za dodatno istraživanje.